Prvi čas u novoj školskoj godini s četvrtim razredima u gimnaziji počinjem, nenajavljeno, pjesmom Another Brick in the Wall pt. 2 (Druga cigla u zidu – drugi dio), uz napomenu da riječi slušaju pažljivo, koristeći znanje engleskog jezika.
Zašto biram ovu pjesmu? Prvi razlog je moj muzički ukus zbog kojeg koristim još neke rock pjesme u motivacionom dijelu časa (npr. Metallica – Master of Puppets uz Proces), a drugi, onaj važniji, jeste efekat koji daju riječi pjesme i video koji simbolično pokazuje djecu koja u obrazovni proces ulaze s licima, a izlaze bezlična i na kraju upadaju u mašinu za mljevenje mesa koja, također, predstavlja metaforu društvenog sistema koji ne želi ljude koji misle.
Za one koji ne znaju, spot za ovu pjesmu počinje uvodom koji je na albumu naslovljen: The Happiest Days of Our Lives (Najsretniji dani naših života), što se odnosi na školske dane, a tu sintagmu možemo povezati s onom izrekom iz našeg jezika: Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba, s tim da je u pjesmi Pink Floyda u pitanju sarkazam.
The Happiest Days of Our Lives / Najsretniji dani naših života
When we grew up and went to school / Kada smo odrasli i pošli u školu
There were certain teachers who would / Bilo je učitelja koji bi
Hurt the children in any way they could / Povređivali djecu na bilo koji način
By pouring their derision / Izrugujući im se
Upon anything we did / Za sve što bi činili
And exposing every weakness / Pokazujući njihove slabosti
However carefully hidden by the kids / Koliko god ih djeca pažljivo skrivala.
A nakon toga slijedi pobuna u pjesmi Another Brick in the Wall pt. 2 / Još jedna cigla u zidu:
We don't need no education / Ne treba nam obrazovanje
We don't need no thought control / Ne treba nam kontrola misli
No dark sarcasm in the classroom / Nema mračnog sarkazma u učionici
Teachers leave them kids alone / Učitelji ostavljaju djecu na miru
Hey! Teachers! Leave them kids alone! / Hej! Učitelji! Ostavite djecu na miru!
All in all it's just another brick in the wall / Sve u svemu, to je samo još jedna cigla u zidu
All in all you're just another brick in the wall / Sve u svemu, ti si samo još jedna cigla u zidu
Nakon slušanja pjesme, pitam učenike i učenice šta je za njih obrazovanje.
Ono učenike motiviše da misle, istražuju i rade; obrazovanje nije učenje lekcija napamet jer će ih, čim dobiju ocjenu, zaboraviti...
Pitam ih šta za njih znači rečenica: Sve u svemu, ti si samo još jedna cigla u zidu.
Cigla u zidu je svaki čovjek koji pristaje biti dio sistema nametnog od onih koji upravljaju životima običnih ljudi – vlast, elita. Posebno je značajan stih: Ne treba nam kontrola misli!
Na đake jak dojam ostavlja scena u kojoj su na pokretnoj traci djeca koja upadaju u mašinu za mljevenje mesa i izlaze samljevena.
Pitam ih da li obrazovanje to radi djeci? Je li to hiperbola ili stvarnost?
Ubacivanje mladih ljudi u kalupe, obezličavanje i pripremanje za svijet u kojem će zauzeti svoju ulogu je ono što najčešće obrazovanje čini.
U razgovoru se prisjetih jednog učenika stručne škole koji je školu nazvao zatvorom!? Iako je za njega škola predstavljala fizički zatvor, ja sam pomislio na zatvor za naš mozak, kako reče Morpheus iz Matrixa, pa sam to pitanje postavio u nastavku.
Škola nije nužno zatvor, ovisno o tome kako se postave nastavnici, ali i učenici. Obrazujući se, izdižemo se sve više iz sistema, ali ga ne napuštamo, samo još bolje vidimo sliku čovječanstva ubačenog u jednu bezdušnu mašinu kakvu nam prikazuje video za ovu pjesmu. Ipak, manje smo ovisni nego ljudi najnižeg obrazovanja. To je nešto kao prividno oslobađanje, kakvo se nudi Jozefu K. iz Procesa.
Dok razgovaram s učenicama i učenicima, razmišljam je li obrazovni sistem stvarno gradnja cigli u zidu, gdje smo, šta smo, kuda smo... Jesmo li zaista obrazovanje pretvorili u izrecitovati svoje i završiti čas, bez poticanja đaka da razmišljaju; očekujemo li da oni samo reproduciraju ono što čuju od nas po principu copy – paste? Kakvog smisla onda ima nastavnički posao?
U takvim mislima dođem kući, a moja kćerka dobila zadaću da nauči pjesmu napamet, i to učenje bilo je propraćeno njenim suzama i nerviranjem njenih roditelja. Ne prestajem se pitati zašto to radimo, koji su funkcionalni, obrazovni i odgojni ciljevi takvog učenja? Robotskog učenja, rekao bih. Trening moždanih vijuga ili treniranje discipline? Je li to pravo obrazovanje?
Fascinirajuće je, u negativnom smislu, da još uvijek postoje prosvjetni radnici na svim nivoima, od osnovnoškolskog do akademskog, koji diktiraju gradivo ne diskutujući o predstavljenim činjenicama, a zabrinjavajuće da se učenici u nekim odjeljenjima u srednjoškolskom uzrastu ne snalaze na predavanjima koja traže interakciju između nastavnika i učenika i da su se već predali sistemu ne želeći da misle! Kao nastavnik vjerujem da djeca trebaju učiti da misle, a ne da pamte, jer pamtiti mogu i telefoni i domaće životinje. No, jesmo li i mi već sad žrtve bezličnog sistema, jesmo li cigle u zidu?
