Danas je čas analize pismene vježbe. Pregledao sam sveske cijelog prethodnog dana. Pismeni sastavi mojih đaka prepuni su grešaka u elementarnim stvarima. Nerijetko su to određene pravopisne cake poput upotrebe velikog slova, refleksije glasa jat, korištenja pravopisnih znakova i tako dalje.
Velike probleme im predstavljaju rečenice. Ogromno je pitanje u njihovim glavicama gdje tačno završava jedna, a počinje druga rečenica, pa se njihove misli izgube u labirintu riječi koje bi trebale činiti razumljive cjeline. Na sve to ukazujem stalno, od jedne pismene vježbe do druge, ali efekat je, kod nekih učenika, ravan nuli. Kada listam njihove sveske vidim da se moji komentari ponavljaju, da izgleda kao da ih oni i ne čitaju. U čemu je kvaka?
Odlučio sam da i na ovakve časove uvedem određene promjene. Dosadašnja samostalna traganja učenica za vlastitim greškama, razmjenjivanje dojmova u parovima i slično nisu urodila plodom. Stoga sam osmislio niz zadataka za grupni rad prilikom ispravljanja i analize pismene vježbe.
Đake sam podijelio u pet grupa. Tu podjelu napravio sam ranije, držeći se pravila da svaka grupa ima i one bolje i one slabije učenike. Prilikom dogovaranja predstavljam im precizno definisana pravila rada u grupama.
Naime, takav rad uvijek ima najmanje tri faze. Prva je da nastavnik predstavi temu časa i dodijeli zadatke grupama. Taj dio časa zahtijeva potpuni mir i tišinu. Nakon toga slijedi faza rješavanja zadataka. Đaci tada mogu međusobno komunicirati, ne moraju sjediti na svojim mjestima (mogu i stajati pored klupa), ali ne smiju ometati druge u radu. Treća faza je prezentovanje urađenog, kada učenice i učenici izlaze pred tablu i usmeno izlažu ono što su, unutar grupe, uspjeli uraditi. Prilikom prezentacije ostali đaci mirno slušaju, bez bilo kakve priče i ometanja. Prezentatori govore jasno, razgovijetno i slobodno, bez imalo straha. Naročito insistiram da što više članova grupe bude uključeno u prezentaciju. To postižem pozitivnom motivacijom, odnosno sistemom pluseva koji se poslije pretvaraju u ocjene.
Učenici su uglavnom upoznati s načinom rada u grupama, pa se može pristupiti zadacima. Prije samog rada podijelio sam sveske, dopustio im da pogledaju ocjene i dao malo vremena za reakcije. Nakon toga ih pitam za mišljenje o ocjeni, da iskažu eventualno nezadovoljstvo i primjedbe na način ocjenjivanja, a potom možemo pristupiti konkretnim zadacima. Za ovaj čas pripremio sam aktivnost koju sam nazvao Tri kruga.
Prvi krug je Uzajamno (kružno) čitanje. Drugi krug je Izbor najuspjelijeg i najmanje uspješnog sastava/teksta. Treći krug sam nazvao Upečatljive greške. U prvom krugu đaci čitaju sastave unutar grupa. Svaki učenik daje svoju svesku onome sa desne strane. Kada pročita prvi sastav, prosljeđuje svesku dalje, na desnu stranu, a dobija sljedeću sa lijeve i sve tako, dok svi ne dobiju svoju svesku natrag, odnosno dok svi ne pročitaju sve sastave unutar svoje grupe. Nakon čitanja slijedi prezentacija dojmova o pročitanom. Prilikom prezentacije učenice iznose svoje mišljenje o svakoj pojedinačnoj pismenoj vježbi koju su pročitale ili mogu dati opće mišljenje o svemu što su pročitale. Pritom se ne zadovoljavam stavovima koji se zasnivaju samo na sviđanjima ili nesviđanjima, već tražim konkretne stavove i argumente o pozitivnim i negativnim stranama sastava koje su pročitali. Djeca mogu u obliku T-tabele iskazati svoje stavove. Dakle, u svakoj svesci koju su čitali u T-tabelu napišu pozitivne i negativne dojmove, a onda to samo pročitaju tokom usmene prezentacije.
Drugi krug podrazumijeva izbor najuspjelijeg i najmanje uspješnog rada. Tokom čitanja đaci su već iskristalisali koji se sastavi ističu, a koji su manje uspješni, tako da im je za izbor potrebna jedna do dvije minute. Kraj ovog zadatka podrazumijeva čitanje i jednog i drugog sastava i diskusiju o njima. Ovo je odlična prilika da se još jednom ukaže na elemente sastava koji ponajviše utječu na ocjenu. Također je dobro, koristeći se heurističkim metodom, otvoriti diskusiju o tome. Naprimjer, pitam ih šta je u pročitanom sastavu bilo dobro, zašto je uvod u priču napravljen dobro ili loše, kako se vrhunac odrazio na završetak priče i slično.
Treći krug pod nazivom Upečatljive greške podrazumijeva traganje za greškama koje se ponavljaju, te za greškama koje se ne bi trebale javljati kod učenika i učenica tog uzrasta. U ovoj fazi djeca koji su dobila četvorku ili peticu pomažu ostalima unutar grupe da prepoznaju i zabilježe navedene greške. Ovaj krug se završava objašnjavanjem grešaka, što rade isključivo đaci sa slabijim ocjenama iz pismenog sastava. I ovdje je moguće razviti diskusiju, ali i pružiti priliku boljim učenicama da pomognu slabijima, da im ukažu na greške, te da im daju smjernice kojih se trebaju držati da bi se greške svele na minimum ili u potpunosti eliminisale.
Prilikom realizacije ove aktivnosti shvatio sam da je jedan čas za sve ovo premalo. Đaci su se, jednostavno, rascvjetali u svojim mislima i uvijek su imali nešto reći. No, ne mislim da je nedostatak vremena veliki problem, pod uslovom da se ne pridržavate u potpunosti ionako lošeg nastavnog plana i programa. Kažem da je loš prvenstveno zbog toga što je preopterećen ogromnim gradivom koje je neophodno preći da bismo, na papiru, bili dobri nastavnici i nastavnice, ali vjerujem da sami možemo procijeniti kojim oblastima ili nastavnim jedinicama se može pristupiti površno, kojim možda nikako, pa onda produžiti analizu pismenih sastava na još jedan čas.
Pitam se da li nepridržavanje nastavnog plana i programa čini nastavnike i nastavnice lošim! Da li je bolje biti loš nastavnik na papiru ili u učionici? Koliko su nastavnice snažne?
Pišem sve ovo i čitam. Zatim uviđam sve nove i nove greške. Nakon toliko godina školovanja, opet mi se omakne pokoja greška u pisanju. Koliko ćete ih tek naći vi, koji čitate ovaj tekst? Da li je do obrazovnog sistema, nastavnica i nastavnika koji su me podučavali ili do nečega trećeg? Ko bi ga znao?
