Dok čekamo novu vlast u Tuzlanskom kantonu ne zaboravimo da je taj kanton u mandatu Vlade 2018–2022. bio vjerovatno rekorder po smjenama školskih direktora: dok su se vlade smjenjivale od februara 2018. do jula 2019, pa od jula 2019. do januara 2021, pa od januara 2021. do februara 2022. godine, u medijima i parlamentarnim raspravama spominje se više od 300 smjena samo u toj oblasti. Koalicioni partneri su kadrovske spiskove, planove imenovanja i ostale spiskove pravili na minderlucima i privatnim sijelima, daleko od stvarnog života i potreba građana, ali i institucija sistema vlasti, gdje je takvim razgovorima mjesto.
No, krenimo redom!
Odmah poslije izbora 2018. godine izborni plijen zarobila je zeleno-narandžasta koalicija (SDA, DF, SBB, SBiH i tri nezavisna kandidata) na čelu sa premijerom Danijelom Tulumovićem, doktorom nauka. Na čelo Ministarstva obrazovanja, nauke i kulture dolazi Fahreta Brašnjić direktno sa biroa za zapošljavanje. Ona kreće s reformom obrazovanja kroz smjenu školskih odbora, jer je valjda to bilo najhitnije što treba da se riješi u obrazovnoj politici, i to sve usta punih depolitizacije. U tom valu reforme imenovani su nepolitički školski odbori koji su kao prvi zadatak imali imenovanja novih direktora u osnovnim i srednjim školama. U tom procesu najodgovorniju ulogu imali su igrači iz sjene jer razgovori o izboru i imenovanju direktora nisu vođeni javno. Tako na rukovodeća mjesta u obrazovnim institucijama sjedoše osobe koje su odabrane kao poslušne i sa zadatkom da izvrše sve naredne radnje s ciljem zbrinjavanja podobnih i nagrađivanja poslušnih.
No, dok je vlast dijelila pozicije, opozicija nije sjedila skrštenih ruku, nego su se i oni organizovali, pokazaće se, na isti način!
Pandemija je malo usporila tok događaja jer se vladajuću većina zabavila nabavkama medicinskog materijala i ostalih potrepština, ali je ipak došlo do smjene skupštinske većine i pada Vlade Tuzlanskog kantona. Odoše ministri kao da nikad nisu bili ministri, neki na stare pozicije, neki pred sudske organe i tužilaštva, a ministrica Brašnjić na poziciju savjetnice u Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke.
Nova vlast (SDP BiH, PDA, SBB, Naša stranka i jedan nezavisni kandidat) preko noći promijeni zakone i uredbe, valjda kako bi sve što urade bilo po zakonu. Smijeniše one izabrane direktore, postaviše svoje, opet imenovaše nove, naravno depolitizovane, školske odbore i pripremiše konkurse za imenovanje novih direktora. Nakon smjena krenule su tužbe i krivične prijave, a prijetilo se i političkom historijom za one koji su se drznuli mijenjati zakone uprkos upozorenjima nove opozicije koja je nekada bila vlast da ovo što se sada rade nije po zakonu, kao da je sve ono do tada bilo.
Drugi ciklus cirkusa u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti u Tuzlanskom kantonu nije trajao dugo, svega 6–7 mjeseci, i onda ponovna smjena Vlade! Oni što su bili vlast, pa opozicija, sada su ponovo bili vlast (SDA, DF, SBiH i pet nezavisnih vijećnika), vratiše se na svoje trudom i radom zaslužene pozicije. Uslijediše ponovo tužbe smijenjenih jer – oni na to imaju pravo. Uz tužbe, naravno, idu i zahtjevi za naknade štete, iz budžeta koji je naš.
I tako smo se vrtjeli ukrug, u kojem jedna smjena uzrokuje drugu i dovodi sve nove, a iste koji tuže svoje škole, traže nadoknadu materijalne štete uzrokovane razrješenjem. Bilo je slučajeva da aktuelni direktor tuži sam sebe kao poslodavca i od sredstava koja su i tako nedovoljna za funkcionisanje škole oduzima novac od kreda i spužvi za duševnu bol koju je preživio. Kažu: teško je biti direktor, jedino je teže ne biti.
Tako sredinom 2022. godine saznajemo da bi tužbe koje je 121 direktor i direktorica osnovnih i srednjih škola, svi smijenjeni u jedom danu na osnovu izmjena i dopuna dva zakona, od kojih je jedan već proglašen neustavnim, građane Tuzlanskog kantona mogle koštati nekoliko miliona maraka. Naime, prema riječima zastupnika u Skupštini Tuzlanskog kantona Midhata Čauševića i predsjedavajućeg te Skupštine Žarka Vujovića, od 121 direktora koji su pokrenuli tužbe nakon smjene, 81 je tužio svoje škole. Osim toga, sredinom 2022. godine odlukama kantonalne Skupštine o izmjenama neustavnih zakona stvoreni su uslovi da se svi oni vrate na posao.
Za to vrijeme đaka je sve manje – razišli su se po svijetu tražeći svoju školu pod suncem, a oko 200 prosvjetnih radnika je tehnološki višak zbrinut na dio ili cijelu normu.
Škole su postale politički plijen za zbrinjavanje podobnih, a na taj način su oštećena djeca, roditelji, obrazovni proces... Svi osim rukovodilaca u školama koji, osim zvanja, najčešće imaju i dokument koji se danas više cijeni od bilo kojeg drugog – partijsku knjižicu. Polako postaje jasno da je u sistemu obrazovanja važnost jednog određenog ili podobnog čovjeka bitnija od svih ostalih koji učestvuju u njemu i da obrazovanje polako, pod pritiskom politike, gubi svoju ulogu i smisao.
Problem treba rješavati iz korijena: treba mijenjati uredbe i zakone o osnovnom i srednjem obrazovanju, napraviti izmjene zakona kojima bi se smanjio politički uticaj na izbor organa u školama i na njihov rad, treba u postupku imenovanja direktora u osnovnim i srednjim školama u potpunosti isključiti vladu i resorno ministarstvo. Jedini ispravan put u cijeloj ovoj priči je totalno depolitizovana škola i obrazovni proces u cjelini, ili padamo u još dublji ponor. Naime, učitelj po svom habitusu treba biti lojalan samo svojoj učionici i djeci koja sjede ispred njega, a ne političkoj partiji i njenim organima. A dešava se da mi koji držimo dnevnik u ruci šutimo jer zavisimo od njih, priklanjamo se politici pobjednika jer smo svjesni da mogu da nas ponize začas, da nas na osnovu samo jedne pripreme ne ocijene adekvatno i tako degradiraju.
Ovih dana prosvjetari u Tuzlanskom kantonu čekaju ishode pregovora i sastavljanje novih većina i protestuju nastojeći da u procesu uspostave nove vlasti poprave status. A ko zna kakvih boja će osvanuti novi podobni i stručni direktori, jer opet će spiskove škola, stranačkih kadrova u njima i potencijalnih beneficija praviti daleko od očiju javnosti. Iz onih ranijih procesa ostaće zapamćene svađe između DF-a i SDA, bacanje doktorskih disertacija ili copy-paste udžbenika u lice političkog protivnika, uz rečenicu: Ja sam više napisala nego što ste vi pročitali (Amela Begić, supruga Zlatana Begića iz DF-a), koje su politički protivnici brzo zaboravili, potom sjeli za jedan sto i savršeno dobro razumjeli jedni druge.
