Škola se danas ne bavi stvarnošću. Čak i kada svako malo neki pedagoški lumen klekne pred oltar tržišta rada, to nema veze sa životom nego sa iluzijom da oni koji upravljaju obrazovanjem znaju kuda gone.
Mjesec dana gledamo, slušamo i čitamo kako Golijat satire Davida u pojasu Gaze i nikakvo se biblijsko čudo ne događa. Bogovi sliježu ramenima i prave se da ih se patnja bespomoćnih ne tiče, iako se krv nevinih prolijeva u njihovu slavu. Progres ljudske vrste očit je: sad konačna rješenja možemo pratiti u direktnom prenosu.
Načitali smo se do sada i nagledali raznih kojekakvih pedagoških uputa, zbornice su zatrpane pravnim uputstvima, svako malo vrijedni bumbari iz ministarstava, zavoda i instituta pošalju neku smjernicu, sve sa ciljem da nam djeca ne zalutaju u poželjnoj prošlosti. Sadašnjost će doći na red tek kad se lekcija savlada: da škola ne treba da se bavi stvarnošću.
Ne postoji opravdanje zašto ministarstva, zavodi i instituti nisu u proteklih mjesec dana objavili (razaslali, podijelili) preporuke učiteljima, nastavnicima i profesorima kako da razgovaraju u učionici o ratu u Gazi, o tome zašto su u tom nedalekom dijelu svijeta, kako tu UNICEF piše, djeca i njihove porodice u katastrofalnoj situaciji. Kako je to moguće, u svijetu za koji vjerujemo da je human? Nije da među nama nema ljudi pametnih, časnih, obaviještenih, dobronamjernih koji bi svako iz svoje struke predložio šta i kako da se u učionici govori (ili o čemu da se ćuti), a prije toga gdje i šta da se nauči.
Ali postoji objašnjenje. Četvrt vijeka nakon rata u Bosni i Hercegovini škola ovdje niti jednog trenutka nije bila instrument pomirenja, jer niti na jednoj od svoje tri oslobođene i odbranjene teritorije nije bila mjesto znanja. Nikada pametni, časni, obaviješteni i dobronamjerni ljudi nisu bili pozivani da školu zaštite od politikanstva i strančarenja, sve za račun ratnih profitera.
Zabavljena tržištem i identitetom, ona se nije bavila intelektualnom nezavisnošću, poštenjem i hrabrošću. Probirući samo korisne činjenice i birajući prečice umjesto ravne staze kauzalnosti ona sve vrijeme uspijeva da ne bude korisna onima zbog kojih postoji – djeci.
Ministarstva, instituti i zavodi ćute jer između tri mogućnosti, da izaberu stranu ili da ostanu neutralni, uvijek je za trećinu više onih koji će izborom biti nezadovoljni. Istina ne zavisi od postotaka, ali zavise naredni izbori. Politička korist, a ne kvalitet znanja definiše obrazovne ciljeve. Nije sasvim svejedno ni kako će donatori pozdraviti izbor. Uzdržanost zavoda, instituta i ministarstava dolazi i od nesigurnosti u vlastito znanje. Reći šta se i zašto događa u Gazi nije isto što i verbalizovati emociju. Škola koja sve vrijeme toleriše ili ohrabruje iracionalnost ne usuđuje se napustiti siguran prostor subjektivnosti. Decenijska kadrovska politika računa da će spoznajnu tišinu u učionicama ispuniti politički korektni osjećaji. Gledati satiranje Gaze bez emocija je nemoguće, ali natjerivati đake i nastavnike da osjećaju isto bila bi očigledna zloupotreba političke moći. (Inače, dok nije očigledna, zloupotreba je uredu.) Najzad, ćutati se može zvanično sve dok je moguće govoriti nezvanično, kroz društvene mreže izabranom narodu lajkavaca.
Nije, dakle, teško objasniti ćutanje ministarstava, zavoda i instituta, teško je pomiriti se s tom izdajom, teško je gledati vlastito dijete kako bezbrižno se igrajući školice odskakutava u razjapljene čeljusti budućnosti. Koja je jednom bila ignorisana sadašnjost.
Nemoguće je ćutati u učionici. Jer se mora reći i zašto se ćuti.
Ali evo, živimo tu nemogućnost. UO
