Mučan je utisak kad nacrt jednog zakona počne (član 2) notornom budalaštinom, problematičnom na više načina: „Terminološko korištenje ženskog ili muškog roda u ovom zakonu podrazumijeva uključivanje oba roda.“
To što je rečenica ružna, nezgrapna, nejasna manji je problem. Traljav stil obično upućuje na trulu misao. Po svemu sudeći, radi se o frazi koja u zakonu pliva kao kamen u bubregu. A pošto je taj bubreg u patrijarhalnom loju, fraza nikome ne smeta.
Da na tramvaju piše kako se u njemu mogu voziti i zdravi i paraplegičari, ali da ovi drugi nemaju pristup vozilu, neko bi ili promijenio natpis ili izgradio pristup. To bi bilo pošteno. Sve drugo je licemjerno.
Licemjeran je odnos ministarstva obrazovanja prema rodnoj diskriminaciji u jeziku. Ono, koje bi trebalo pionirski među svim drugim ministarstvima pokazati kako jezik u toj stvari može biti pravičan, ne dobacuje dalje od ovog škrabopisa. Zakon kao da je pisala ekipa ponavljača iz magareće klupe.
Rečenica „Terminološko korištenje ženskog ili muškog roda u ovom zakonu podrazumijeva uključivanje oba roda“ bijedan je ustupak ksenofobnog palanačkog mozga Zakonu o ravnopravnosti spolova, u kojem jasno piše da „Diskriminacija u jeziku postoji kada se koristi isključivo jedan gramatički rod kao generički pojam“. Reći da se to ne čini, pa onda to učiniti, licemjerno je, osim ako nije proizvod teške intelektualne i odgojne zapuštenosti.
Ta rečenica zapravo ima ovaj smisao: u zakonu ćemo koristi muški rod, ali se on odnosi i na žene, ali pošto smo to sada rekli, to onda nije diskriminacija, pa će nam ministarstvo pravde dati potvrdu da je naš zakon usaglašen sa svim ostalim. Fala i živili.
Tako da na sedamdeset stranica imamo samo radnici, samo učenici, samo pojedinci, samo državljani, samo pripadnici, samo osnivač, samo direktor, samo tumač, samo nastavnici, samo psiholog, samo privrednici/obrtnici...
Prekidamo nabrajanje zbog vrlo važne opaske.
Opaska: Ako može privrednik/obrtnik, zašto ne može učenik/učenica? A osim toga, na kojem je sada jeziku od tri „zvanična“ napisan ovaj Nacrt? Očito je da zakon i ovaj put pišu okorjele birokrate s uslovnim refleksom za poštovanje nacionalne pravice, neosjetljivi za većinu drugih. Nastavak nabrajanja:
... samo stručnjaci, samo pomoćnik, samo saradnici, samo vlasnik, samo članovi (porodice), samo kontrolor, samo obveznici, samo staratelj, samo povratnici, samo pedagog, samo razrednik, samo putnici, samo pratioci... I ministar, ministar, ministar, hiljadu puta ministar, sve do kraja. Jedino se u odluci o imenovanju komisije pojavljuje, iznad potpisa: Ministrica!!! Jedina žena u zakonu!
Sve ovo može se i drugačije i bolje, i na državnom nivou već je pokazano kako. Ali Sarajevski kanton je država za sebe. Njegovim vlasnicima usta su puna države Bosne i Hercegovine uglavnom kad tako legitimišu svoje ideološke interese. To što komisija drugarice ministrice nije umjela napisati zakon usaglašen sa Zakonom o ravnopravnosti spolova u BiH samo je dokaz više da je neznanje glavna vrijednost kantonalnog obrazovanja. Kao glavno, ono se brižljivo odgaja, upravo kao što se djevojčice odgajaju za kuću i porodicu i muževljevo prezime.
Ravnopravnost spolova se u nacrtu uopšte ne pominje. Nema usaglašavanja, kakvo je bilo potrebno da se vjerska izdvoje u poseban član. A u državnom Zakonu o ravnopravnosti spolova, gle iznenađenja, ima cijeli jedan dio (četvrti) koji se odnosi na obrazovanje. Tu između ostalog piše da će „nadležne vlasti, obrazovne institucije i druge pravne osobe obezbijediti“ da „planovi i programi i metodologije osiguraju uspostavu obrazovnog sistema, koji će garantirati eliminaciju nastavnih programa koji sadrže stereotipnu društvenu ulogu muškarca i žene, a koji za posljedicu imaju diskriminaciju i nejednakost spolova“, da će „Sadržaji, koji promoviraju jednakost spolova“ biti „,sastavni dio nastavnog programa za sve nivoe obrazovanja“. Istraživanje Čemu (ne) učimo djecu pokazalo je da udžbenici vjeronauke ne ispunjavaju ovaj uvjet, ali koje još ministarstvo obrazovanja čita istraživanja o obrazovanju?
