Sedmica prva: Sumnja i oduševljenje
Bila je srijeda i moja kćerka Vanja, učenica drugog razreda jedne sarajevske osnovne škole, bila je prva smjena. Došla je iz škole s obaviješću da od sutra nema nastave i da se škola seli na internet. U školskoj torbi nosila je papir sa svojom školskom e-mail adresom, šifrom i detaljnim uputama kako otvoriti nalog na platformi Office 365.
Nije bila uznemirena, naprotiv – nije mogla skriti oduševljenje i radoznalost kako će izgledati ta škola na internetu.
Iz škole je putem internet-stranice i razredne Viber grupe stiglo obavještenje da će materijali za nastavu biti postavljani svaki dan na školski web, a da bi od ponedjeljka bilo dobro da djeca u predviđenim terminima, u skladu sa smjenama i rasporedima, budu online na platformi, gdje će s učiteljicom pratiti nastavu.
Kao majka koja u ovdašnjem obrazovnom sistemu školuje drugo dijete, sa starijim sinom koji je završio osnovnu školu, reagirala sam najoštrijom alatkom koju sam svih ovih godina šiljila kao otupjelu olovku, a to je sumnja. Jesmo li spremni na to? Hoće li sav teret pasti na roditelje? Da li je kadar obučen, da li će to značiti dodatne sate njihovog prekovremenog i neplaćenog rada? Da li će se, na koncu, ta škola i po čemu razlikovati od svoje offline verzije, hoće li se na platformu prenijeti sve njene manjkavosti, minus druženje, plus sati i sati pred ekranom?
No, kćerka je sijala od uzbuđenja, stalno me pitala jesam li instalirala sve potrebno i kad ćemo sve isprobati. Kad smo skinule aplikaciju Teams i na mobitel i na računar, iz sata u sat je provjeravala ima li novosti, a kada je vidjela da je učiteljica napravila timove, nešto poput virtualnih učionica za svaki predmet, uzbuđenje se utrostručilo, i sati do ponedjeljka, činilo joj se, prolazili su sve sporije.
Njoj za ljubav, utišala sam sumnju i širila nadu u bolju školu, onu koju, uprkos svemu, gajim otkad se obrazovnim procesom indirektno ili direktno bavim. S nadom sam pokušala i na roditeljskoj Viber grupi koja je, djelovalo je, manje-više podijeljena između onih što su, poput mene, mislili da treba pristupiti izazovu i vjerovati u djecu i nastavni kadar i onih drugih koji su sumnjali i u jedne i u druge, plašeći se da su djeca premlada, kadar nepripremljen, tehnologija nepouzdana...
A onda je došao ponedjeljak. Priznajem, strepnja je prelazna i kćerka me uspjela zaraziti, pa sam i sama jedva čekala deset sati, u koliko je bio zakazan početak prvog časa. Radoznalost je nadvladala sumnju, pa sam i sama u MS Teams gledala kao u kakvu obećanu učionicu iz koje ćemo napokon izbaciti sve ono što nam je oduvijek smetalo: od ideologije, preko režiranih nastavnih planova i programa, do ocjenjivanja.
Cijelu prvu sedmicu jahale smo na tim valovima ideje bolje škole. Kćerka je s radošću skidala materijale, ispunjavala zadatke, uvijek s uzbuđenjem otvarala linkove koje je učiteljica redovno ubacivala u razredni folder, od vježbi za tjelesni do kreativnih zadataka za likovnu kulturu.
Ja sam aktivnije negoli u obične dane pratila metodiku izvođenja nastave, nadzirala njen rad, ali i puštala da organizuje vrijeme za izradu zadaće – ona je također dobila neki novi smisao, koji u vrijeme offline nastave nije imala. Fokus se sada napokon usmjeravao više na vrijeme provedeno na nastavi nego na zadatke koji se izrađuju kasnije, zadaće su zadavane rjeđe i djeca su vrijeme nakon nastave mogla koristiti kako žele, uz poneke linkove preporuke koje su mogli neobavezno pogledati, ukoliko žele.
Učiteljice, učitelji i ino nastavno osoblje, barem u Vanjinom slučaju, davalo je sve od sebe, pripremalo dodatne materijale, aktivno razgovaralo sa svakim učenikom i učenicom, bodreći ih i ohrabrujući. Vanja se s učiteljicom čula svaki dan, što putem individualne komunikacije na chatu, što tokom same nastave.
Sedmica druga: Euforija
I druga sedmica otpočela je novim pozitivnim iskustvima: još uvijek se znanje i trud ne validiraju ocjenama, ima malo zadaće, a u nastavni kadar napokon se ima povjerenja da će u novim okolnostima vlastitim metodama uspješno stići do ishoda učenja.
Da bi me razuvjerila da je sve tako sjajno kako meni izgleda, pozvala sam početkom sedmice prijateljicu koja ima sina u predmetnoj nastavi, misleći da mora da živim u balonu razredne nastave gdje učiteljica, makar u našem slučaju, još uvijek drži sve konce u rukama.
I zaista, upravo tog dana njen je sin zaradio jedinicu jer je nastavnici u prilogu poslao pogrešnu sliku zadaće. Pomislila sam da bi to moglo biti to – dok većina kadra u novim okolnostima napokon vidi toliko uskraćivanu slobodu s kojom se znanje i podučavanje mora povezivati, drugi dio nastavnica i nastavnika u strahu je da će autoritet slabiti kako raste fizička razdaljina između katedre i klupa, između nastavničke dnevne sobe i sobica đaka. No, autoritet građen na kažnjavanju i ocjenjivanju koje nije čak ni validacija znanja, već nagrada/kazna za (ne)poslušnost, i nije autoritet, već strah. A strah je uvijek nemoćniji od poštovanja.
Potvrdila mi je to i prijateljica, nastavivši s pozitivnim iskustvima njenog sina koji uživa dok za zadaće snima videe iz tjelesnog kako obavlja kućanske poslove ili sa pedagogicom učestvuje u pravljenju ploče sreće, na koju svi đaci stavljaju misli o sreći, sretne pjesme, knjige, filmove, videe iz vlastite kućne produkcije...
Uz sumnju koja nije imala kamo da se razvije, mada smo joj, eto, i nudile prostor, i rastuću euforiju, prozujale smo kroz drugu sedmicu učeći se, uz nastavno gradivo, organizaciji, međusobnoj komunikaciji, slušanju, različitim načinima dolaska do informacija, važnosti izvora informacije, te onome da znanje nije (samo) ono što piše u udžbeniku.
Sedmica treća: Previše znanja?
Nekako s početka treće sedmice online nastave moji i kćerkini putevi počeli su se blago razilaziti. Kako je to ujedno bila druga sedmica kćerkinog zatvora, lagana nervoza što ne može izaći na zrak niti posjetiti najbolju drugaricu uzimala je maha. Nije to uticalo na angažman oko izvođenja online nastave, i dalje se MS Teams pokretao i po pola sata prije početka nastave, ali nakon što bi zatvorila laptop jedino što bi htjela bilo je da poreda svoje plišane ljubimce po ćilimu, koji bi se smjesta pretvarao u plažu, bazen, veterinarsku stanicu ili šta već.
Ja, s druge strane, uronila sam u podučavanje putem tehnologije kao u duboko nepregledno more, potpuno fascinirana raznovrsnošću tog podvodnog, dosad mi nevidljivog, svijeta.
Od programa putem kojih sam se čula i vidjela s djecom iz edukativnog centra u kojem sam prije pandemije radila, do načina da im šaljem zadatke, preko fasciniranosti aplikacijama i alatima popu Powtoonsa i drugih programa koji su mi pomagali da interpretaciju pjesme ili priče uradim na sasvim novi način.
Gledala sam u računar i mobitel od jutra do sutra, stalno pronalazeći kreativce koji su sve to već uradili prije mene, zatrpavajući kćerku, onako u prolazu, zadacima, zadacima, zadacima: gle šta je postavila Jasminka Petrović, genijalna književnica za djecu, gle šta nudi Kreativni centar, vidi ovo, hajde da probamo ovo, pokušaj riješiti ono... Kćerka bi na izazove odgovarala, ali uvijek se pomalo nevoljko dižući sa svog čarobnog ćilima.
Tek za vikend sam shvatila da joj se dogodio mali burn out, klasično pregorijevanje i zasićenost znanjem, tačnije podučavanjem, jer znanje je sticala i na svom tepihu, igrajući svoje igre uloga. Vikend smo zato provele u igri, čitajući pred spavanje i spravljajući zajedničke obroke.
Nismo gledale u monitor, nismo gledale na sat, ali gledale smo oblake i zalaske sunca, s prozora. Okej je gledati oblake, pomislila sam, shvativši i sama tek tada kako su mi ovi nenadani slobodni dani stvorili pritisak kreativnosti i učenja, pritisak da uradim s djetetom i samom sobom sve ono što ne stižem u normalnim okolnostima. Ne shvativši tada da ni oblake baš ne stižemo gledati u klasičnoj dnevnoj rutini. Više smo vremena posvetile razgovorima o vremenu, ljudima, mjestima koja volimo i svemu što nam je već jako počelo nedostajati, a manje knjiškom znanju.
Sedmica četvrta: Učiti život
I evo nas, na kraju ovog vremeplova, na sredini četvrte sedmice koju smo, kako rekoh, dočekale mirnije, tiše, vedrije, zamijenivši iCloud – oblacima.
No, upravo tu, kod tih oblaka, ljudi i mjesta koja nam nedostaju, prisjetili smo se da takve razgovore ne bi trebali voditi samo roditelji, da je njima, u svim, a naročito vanrednim situacijama, mjesto i u školi. Ova nas je situacija tako, i to u prilično kratkom vremenu, za nepunih mjesec dana, podsjetila na ono što smo uglavnom znali. Podučavanjem i učenjem bave se sjajni pojedinci koji bi dali učiniti da djeca napokon zavole i offline školu, kada bi im se dalo samo malo slobode, kad im se entuzijazam ne bi ubijao pritiscima i rokovima da se zadani sadržaji usvoje, da se to znanje validira ocjenama i da se sve uradi u zadatim rokovima, uz skraćeno trajanje školskog časa.
I čini se da ćemo opet propustiti priliku da školu vratimo životu i život školi.
Ona sanjana nova škola s početka ovog dnevnika mogla bi, makar u ovakvim situacijama, organizirano i sistematski, a ne oslanjajući se tek na entuzijastične i sjajne pojedince, ustupiti prostor (kritičnom) razgovoru o stvarima koje nas okružuju naspram, u sasvim drugim okolnostima, propisanog kurikuluma; mogla bi u novim situacijama definirati nove ishode i ciljeve, a ne držati se utvrđenih kao pijan plota. Takva bi škola, u ovoj situaciji, ideje zajedništva, solidarnosti, socijalne osjetljivosti, pravičnosti, skrbi o starijima, odgovornosti podučavala na svakom času, a ne tek u pauzama između geometrijskih tijela i proljeća u mom zavičaju.
U ovim bi situacijama makar škola, poput historije iz drevne poslovice, morala postati učiteljicom života, a stvarne učiteljice i učitelji napokon bi dobili sanjano dostojanstvo i povjerenje da put do ishoda popločaju sami, oslanjajući se na svoja znanja, vještine i empatiju što su, još kako, pokazali da imaju.
