Kako odmiču dani našeg eksperimenta tako se sve više vraćam unatrag i pokušavam obuhvatiti koliki smo put prešle zahvaljujući poeziji. Otvarale smo velike teme, pričale o samoći, o ljubavi, traumama, mentalnoj higijeni, diktaturi. Pričale tako da smo te teme, tako velike, smještale u naša spoznajna polja, jer dobra poezija za djecu samo je ona koja ne govori izvan dječijeg iskustva, a istovremeno taj manjak iskustva ne banalizira i ne potcjenjuje sposobnost djeteta da prihvati jezičku igru i kroz nju promisli svijet.
Igrajući se jezikom i govorom, zec iz pjesme Zec sa govornom manom koju smo analizirale drugog dana našeg eksperimenta govorio je o traumama, a moja mala čitateljka saznala ko su psihijatri i zašto je važno govoriti o problemima, a ne bolovati u sebi.
I sutradan, i dan poslije, kćerka je u neobaveznim razgovorima izvan eksperimenta govorila bez afrikata, vidno se zabavljajući, uvjerivši me tako da je više od svega vesele te igre u jeziku.
- Jesi li se mupala danas u koru?
- Kako?
- Mupala u koru!
- Aaaa! Jesam. Jesi ti pitala čjesme?
Nasmijem se. Radosna sam što je shvatila i objeručke prihvatila trik. Mislim da je danas savršen dan za Draganu Mladenović.
- Jesam. Čitala sam pjesme jedne pjesnikinje iz Srbije koju lično znam.
- Znači, živa je?
Često ima tu potrebu da propituje jesu li autorice i autori živi i uvijek se obraduje kada neko jeste: kao da savremenost spisateljice njoj garantuje prijemčiviju pjesmu.
- Živa i mlada. Ima dvije djevojčice, jedna je starija, druga mlađa od tebe. I piše super neobične pjesme.
- O čemu?
- O raznim stvarima. Ova je o hrani. Iz knjige je koja se zove Uljezi.
- Uljezi, kao oni Izbaci uljeza zadaci u Kolibriću?
- Tako je. Pjesma se zove Uljezov kuvar.
ULJEZOV KUVAR
Kada sam sinoć uljezo u kuću,
Zapalio sam sveklo (bio je mrak),
i rekao: Mama, gladan sam,
Daj mi doručak.
- Hoćeš škabete? – pitala je mama.
- Neću – reko sam – pažgete su bljak.
- Dobro, hoćeš li onda šangarepu?
- Ne pominji mi tu ljubičastu repu!
- Hoćeš rebarca od komarca,
ili možda mleko od jarca?
- Ne, fala – reko pre no ispeko –
ko takvu hranu jede,
posle ko beli medved prede.
- Onda ću za doručak savet da ti dam –
reče majka – najbolje da hranu
odsad sričeš sam.
- Baš je smiješna!
- Jeste. Šta misliš da je čini smiješnom?
- Pa te pogrešne riječi. I rebarca od komarca!
- Da. Misliš da su te krivo izgovorene riječi neki uljezi u ovoj pjesmi?
- Rebarca od komarca! – govori opet kroz grlat smijeh – izvini, to je presmiješno. I prebljak!
- Ne bi jela rebarca od komarca?
- Ne bih jela bube ni za živu glavu!
- A bi li pila mlijeko od jarca?
- Ne bih pila ni mlijeko od krave, a kamoli koze.
- A jarca?
- Pa jarac ne daje mlijeko. To je uljez.
- I šta su još uljezi?
- Škabete... Sveklo...
- Šangarepa?
- Da, šta je to?
- Šargarepa. To ti je mrkva.
- Ahaaa, ali mrkva nije ljubičasta! I to je uljez.
Nakon što smo pronašle sve uljeze, pokrećemo priču o tome ima li ova pjesma još nešto izuzev tih jezičkih igrica i duhovitosti i, ako nema, je li nam samo to dovoljno? Da li nam umjetnost nekad treba samo da nas nasmije i razonodi ili je tu uvijek nužna njena didaktička funkcija? Mora li nas naučiti ičemu ili nas može samo potaći na igru, upregnuti nam vijuge tako da u nastavku dana sami smišljamo svoje uljeze i skrivamo ih u svakodnevnom govoru?
Djevojčica tokom razgovora primjećuje da dječak grubo od mame traži doručak i da bi, ako je dovoljno velik da smišlja smiješne riječi, sigurno mogao i da si napravi doručak.
- A šta znači da doručak sriče sam? – pita.
- Sricati znači govoriti, izgovarati riječi.
- Dakle, uljez?
- Da. Supa se, recimo, može srkati, što, navodno, i nije neki manir, ali doručak se ne može sricati, osim ako shvatimo cijelu pjesmicu kao igru mame i djeteta gdje se oni riječima ustvari hrane. Znaš da se za neke stvari koje nas vesele kaže da su nam duševna hrana. Šta bi bila tvoja duševna hrana?
- Cuke!
- A meni ovi razgovori s tobom.
Sutra čitajte – Dan 5: Nije malo što je malo
Prethodnog dana čitali smo – Dan 3: Ja, ja, ja
