Andrej Tarkovski je jedan od najvećih režisera svih vremena. Njegovi filmovi se smatraju ne samo filmskim, već generalno umjetničkim remek-djelima. Jedna od njegovih najpoznatijih izjava je: Svrha umjetnosti nije, kako se obično misli, prenošenje ideja, propagiranje misli. Svrha umjetnosti je pripremiti čovjeka za smrt, preorati mu, uznemiriti dušu, čineći je tako sposobnom da se okrene Dobru.
Žrtva je njegov posljednji film. Tarkovski ga snima znajući da će uskoro umrijeti od raka pluća. S obzirom na to jedna od tema filma je i smrt. Njen nagovještaj Tarkovski prikazuje kao snove glavnog lika u kojima mu se prikazuju osamljene, vjetrom šibane kuće ili cesta puna smeća po kojoj u haosu trče ljudi. Kao kaljužu u kojoj na tren glavni lik vidi stopala svog sina.
Film počinje scenom u kojoj glavni lik, profesor Aleksandar, na dan svog rođendana, uz pomoć sina sadi drvo. Sinu priča o monarhu koji svom učeniku u zadatak daje posaditi drvo na vrh padine i, tako, suho zasađeno, zalijevati ga svaki dan. Svako jutro s vjedrima se mladi monarh penje na brdo i zalijeva drvo. Nakon tri godine upornog i konstantnog rada ukažu se na drvetu prvi pupoljci.
Aleksandar je uvjeren da metodologija i sistemski pristup mogu izmijeniti svijet, kao što je to uradio monarh - na najljepši način - pomogao Prirodi.
Ovaj dio mi je oduvijek bio zanimljiv. Uvjerenja sam da jednostavno kopiranje rutina i rituala uspješnih ljudi u mnogome može doprinijeti razvoju radnih navika. Iznad toga, čak i samo postojanje rutina (naravno, povezanih s onim što volimo raditi), kakve god one bile, mogu pomoći razvoju osobnosti. U vremenu u kojem saznajemo kako najbolji fudbaler svijeta Ronaldo koristi u svom životu metode koje je koristio Tesla, zanimljivo je i u Žrtvi čuti misao kako opetovan i sistemski ponavljan ritual može popraviti svijet (Prirodu). Tesla je dnevno spavao po četiri-pet puta dnevno u intervalima od četrdeset i pet minuta. Istu praksu provodi i Ronaldo u danima pred važnu utakmicu. Naravno, Ronaldo nikad neće u svom fahu biti velik kao Tesla u svom koliko god se upregnuo, ali zahvaljujući njegovim metodama će sigurno biti bolji od svojih takmaca koji ne primjenjuju metode najboljih.
Monolog glavnog junaka profesora estetike i likovne umjetnosti traje do kraja prve sedmine filma. Nama bi on mogao biti najzanimljiviji dio cjelokupne filmske priče. Taj monolog može poslužiti kao podsjetnik obrazovnom kadru, a i učenicima kako prave vrijednosti nikad nemaju alternativu. Aleksandar se u svom monologu (kojeg drži sinu koji kraj njega sve vrijeme puže kroz travu) dotiče i teme smrti te ogromnog nesrazmjera u duhovnom i materijalnom razvoju našeg društva.
Za smrt će reći: Ne plaši se. Smrt ne postoji. Postoji strah od smrti. A to je užasan strah. On ponekad tjera ljude da čine ono što ne bi smjeli.
A za razvoj civilizacije: Čovjek se uvijek branio od drugih ljudi, od Prirode. Neprestano je uništavao Prirodu. Rezultat je civilizacija sile, straha, zavisnosti. Naš “tehnički napredak” samo nam je dao udobnost, standard, i oruđe za održavanje moći. (...) Postigli smo strašan nesklad, neravnotežu, izmeðu materijalnog i duhovnog razvoja. Naša kultura je defektna. Naša civilizacija je defektna, mali moj.
U zastranjenju civilizacije zanimljivo je kako Tarkovski, odnosno Aleksandar gleda i na mikroskop i njegovo korištenje. I o tome priča Aleksandar. Za saznati kako pogledajte film.
Profesor Aleksandar u predvečerje svog rođendana i prisustvu porodice i prijatelja čuje vijest na radiju o izbijanju Trećeg svjetskog rata. Kuću nadlijeću avioni. U strahu od kataklizme i smrti i u suprotnosti s monologom koji je držao na početku filma on odlučuje podnijeti žrtvu Bogu i dati sve od sebe, čak i svoj dom i porodicu (koju ne žrtvuje na kraju već samo dom) kako bi čovječanstvo bilo pošteđeno ratnih stradanja. To na kraju filma provodi u djelo jer će spaliti svoj dom tad već polulud od svojih misli.
Kao i svaki film Tarkovskog i ovaj je transcendentalan, sav uronjen u jedinstveni stil režiranja koji su mnogi pokušavali kopirati, a vrlo rijetko u tome uspijevali. Slojevit i kompleksan je najveći dio filma. Darivanja novog života nema bez žrtve. Gori dom glavnog lika pred sam kraj filma.
Na samom kraju Mali (budući) čovjek, sin profesora Aleksandra, po zalijevanju drveta koje je njegov otac zasadio, pita se: Zašto, tata?
U filmu likovi spominju Hamleta i Gandija. Za obojicu kažu da su umorni od ljudi. Hamlet od brbljivaca. Aleksandru je sad jasno zašto on kaže: Riječi, riječi. Kad će neko nešto uraditi? Bar pokušati uraditi. Žrtvovati se za napredak. Gandi u jednom od dana u sedmici ne komunicira s ljudima, e da bi se od njih odmorio.
Tarkovski se na kraju oprašta od rada na filmu i ovog svijeta općenito posvetom svom sinu na kraju filma:
Andrjuši, s nadom i povjerenjem.
U Dobro. I ljude. Ipak. Dodao bih.
Film možete pogledati danas (ponedjeljak), u 10 i 30, na Pink World Cinema.
Dodatno čitanje:
