Časove volim početi pitanjima, tek da malo razbudim đake. Tako je bilo i na oglednom času o Morseovoj abecedi. Pitam šta je informacija, a učenice i učenici pokušavaju odgovoriti: Informacije su sve spoznaje o svijetu oko nas... Koje radnje osoba obavlja s informacijama, pitam, a oni odgovaraju: prima, prenosi, obrađuje, pohranjuje... Kako osoba može spremiti te podatke/informacije, nastavljam, a one odgovaraju: zapamtiti, zapisati, arhivirati...
Onda im ispričam priču s jednog seminara na kom sam bila. Tema je bila preživljavanje u pustinji, a priča ide ovako: preživjeli ste pad aviona/helikoptera i uz vas su i neki vaši sačuvani predmeti: pasoš, olovka, nožić, sunčane naočale, ogledalce, plastična vrećica, kreditna kartica... Koji predmet u tom trenutku smatrate najkorisnijim? Jedna učenica koja je pažljivo slušala rekla je: Ogledalo. Smijeh!
Pa da, da vidiš je l' ti se šminka razmrljala i jesi li počešljana, viču pojedinci.
Iako se zarumenjela, nije se dala zbuniti.
Pa, profesorica je sad rekla da je i svjetlosni signal informacija!, kaže malo posramljeno.
Da! Ogledalo u pustinji doista bi nas spasilo – vidljivost reflektujuće svjetlosti malog kozmetičkog ogledala procjenjuje se na kilometre. Krijesnice koje su bljeskale na vrhovima brda u tami pretpovijesnih vremena upozoravale su plemena na dolazak neprijatelja ili da se čopori divljih životinja kreću ka novim mjestima. Ali, kako se čuvaju informacije?
Sve informacije uvijek se pohranjuju u obliku kodova. Kad nešto napišemo u svesku, mi zapravo kodiramo podatke pomoću posebnih znakova. Ti su znakovi svima poznati – slova. A sistem takvog kodiranja također je dobro poznat – obična abeceda. U nekim zemljama umjesto slova koriste se hijeroglifi – složeniji način kodiranja podataka.
Profesorice, ima kod nas još složenijeg kodiranja; naš profesor je za rukopis jednog učenika rekao da izgleda kao da mu je gušter prešao preko kontrolnog!, dobacuje jedan šaljivdžija i čuje se samo smijeh.
Kod je sistem simbola za predstavljanje informacija
Mnogi kodovi česti su u našim životima. Prisjetimo se. Kako se na cesti kodiraju informacije? Prometnim znakovima!
Svako naselje ima svoj peteroznamenkasti kod ili poštanski broj i treba ga napisati na omotnici na posebno određenom mjestu, a prema toj šifri možete saznati kud poslati pismo.
Ocjene u školi su kôd za ocjenjivanje znanja – 5 za izvrsno znanje, 4 za dobro znanje, 3 za zadovoljavajuće, 2 je loše.
E, taj kod najviše mrzimo!, viču uglas.
Pojasnim da su i note način kodiranje melodije. Potom izdvajam jedan zanimljiv, takozvani Cezarov kod, u kom zamijenite slovo slovom koje slijedi u abecedi: A sa B; B sa C i tako dalje...
Dajem zadatak: napišite riječ FIZIKA Cezarovim kodom. Super zvuči: Danas je treći čas GJŽJLB. I opet smijeh!
Podsjećam ih da je najpoznatiji kôd povezan s imenom izumitelja telegrafskog aparata Samuela Morsea, Morseov kôd, u kom svako slovo ili broj ima svoj slijed kratkih signala ili tačaka i dugih signala ili crtica, koji su razdvojeni stankama. U XVII stoljeću, kada su Britanci počeli eksperimentirati sa semaforima različitog dizajna, počeli su koristiti riječ telegraf, a promatrač/primatelj poruke, smješten na udaljenom brdu, primao je signal od pošiljatelja. Najuspješniji od svih uređaja stvorenih u zoru razvoja telegrafske komunikacije bio je Morseov aparat – 1837. godine.
Uticaj privatnog života na pronalazak
Samuel Finley Breeze Morse rođen je 27. aprila 1791. u Charles Townu, Massachusetts, u porodici Jedida Morsea, proslavljenog propovjednika u Novoj Engleskoj. Djetinjstvo budućeg umjetnika i izumitelja bilo je, u patrijarhalnoj Novoj Engleskoj, pod nadzorom voljenog i strogog oca, koji je iz godine u godinu postajao sve poznatiji kao sjajni propovjednik, ali i geograf kog su kasnije nazvali ocem američke geografije. Porodica Morse bila je bogata. Samuel je najprije učio u školi u rodnom Charles Townu, zatim je bio raspoređen na prestižnu Akademiju Phillips koja se nalazi u gradu Andover, a 1805. godine na Yale University, koji se u to vrijeme zvao Yale College. Samuel se pokazao kao izuzetno dobar student, ali, nažalost, ni religijska filozofija, ni matematika, ni hemija, ni fizika, koje je studirao na Yaleu, nisu ga mogle očarati kao strastveno voljeno slikarstvo. Morseove umjetničke sposobnosti pojavile su se vrlo rano i, kako svjedoče njegovi biografi, izazvale su veliku zabrinutost školskih učitelja, čije je karikature neumorni mladić slikao. Pitam se koliko bi ovdašnji učitelji bili zabrinuti kada bi ulovili svoju karikaturu u svesci djeteta, ali to je druga tema. Prosvijetljeni otac bio je oprezan prema umjetničkim talentima svog sina u smislu da dugo vremena nije prihvatio da će Samuel postati slikar. Za svog sina želio je ozbiljniju profesiju. Ipak, Samuelova sposobnost crtanja dobro mu je služila na sveučilištu: kako bi se prehranio u studentskim danima, mladić je honorarno slikao i prodavao minijaturne portrete. Nakon što je 1810. diplomirao na Univerzitetu Yale, Samuel je počeo uvjeravati oca da ne želi drugi posao osim umjetnosti. Pastor se nevoljko predao i pristao je poslati sina na studij slikarstva u Evropu. Tako je 1811. Morse bio u Velikoj Britaniji, gdje je postao student poznatog američkog umjetnika Washingtona Allstona, koji je u to vrijeme živio u Londonu. Dvije godine kasnije, slika mladog umjetnika Dying Hercules dobila je jednu od najviših ocjena na izložbi Kraljevske akademije umjetnosti u Londonu. Morse je ostao u Britaniji do 1815. godine, a onda se vratio kući i otvorio vlastiti studio u Bostonu.
Uz skroman uspjeh u profesiji išla je velika lična sreća – sudbina je Morsea dovela u grad Concord, gdje je upoznao mladu Lucretiju Pickering Walker, kćerku lokalnog advokata, koja ubrzo postaje gospođa Morse. No, 1825. godine Morse je doživio porodičnu katastrofu koja je, čini se, odredila daljnji tok njegovog života: dok je radio na jednom portretu u Washingtonu od oca je dobio pismo da se Lucretia nakon poroda trećeg djeteta teško razboljela. Napuštajući sve, umjetnik je požurio kući, ali nije stigao na sprovod. Godinu dana poslije dočekao ga je novi šok – smrt oba roditelja.
Vjeruje se da je upravo u tim teškim danima razmišljao o stvaranju sredstva za prenos poruka na velike udaljenosti. Prvi model svog aparata stvorio je 1835. godine, ali je javno predstavljen tek u jesen 1837. na Univerzitetu u New Yorku. Iste godine Samuel Morse podnio je prijavu za patent za elektromagnetski telegraf u Sjedinjenim Državama.
Reakcije učenika
Nakon ovih biografskih podataka i uvodnih zanimljivosti, učenici su uključili svoje pametne telefone, na koje su prethodno instalirali jednu aplikaciju sa Morseovom abecedom. Zadatak je bio da nauče otipkati poziv u pomoć:
SOS ili Save Our Souls: ... --- ...
Kažem im da je u Bosanskoj Krupi egzistirao radioklub prepoznatljiv po kodu YU4DIJ i da su tu djeca učila Morseovu abecedu počevši riječima: foča, pirot, lika, ali i 88, što je kod za slanje poljupca, za razliku od onog koji danas šalju: :*
Uslijedilo je očekivano pitanje: A, profesorice, u moderno vrijeme u kojem imamo mnogo sofisticiranih tehnoloških uređaja, kako mi možemo primijeniti Morseov kod?
Jeremiah Denton bio je ratni zarobljenik u Sjevernom Vijetnamu. Pretvarajući se da je zaslijepljen reflektorom, počeo je, naizgled nasumično, treptati i proizvoditi tikove. Odgovarao je na pitanja ispitivača nadajući se da će Amerika otkriti njegovu tajnu poruku u Morseovom kodu trepnuvši: TORTURA. To je bila prva potvrda da su američki ratni zatvorenici bili izloženi torturama tokom rata u Vijetnamu.
Thomas Edison učio je svoju suprugu Morseovom kodu kako bi mogli razgovarati u tajnosti, dodirujući dlanove: ...- --- .-.. .. -- / - . znači volim te.
Andrei Bindasov iz Bjelorusije osvojio je rekord: 6. maja 2003. poslao je 216 Morseovih kodova za jednu minutu. U pitanju je bio miješani tekst, dakle različita slova, različite riječi.
Zanimljiv potez s Morseovim kodom izmislile su kolumbijske vlasti 2011. godine. Odlučile su pojačati moral vojnika i policajaca koje su pobunjenici zarobili: zatvorenici nisu imali pristup vijestima, ali obično im je bilo dopušteno slušati muzičke radiostanice. Za njih je posebno bio napisan pop-hit u kojem je prenesena poruka u Morseovim kodom – mislim da se pjesma zove Mejores dias ili Bolji dani. Evo i link. U šifriranoj poruci rečeno je koliko se ljudi uspjelo spasiti iz zatočeništva. Bilo je i poziva da se ne gubi nada – pričam, pišem imena na tabli i krajičkom oka vidim zadivljenost na licima učenica i učenika.
Tania Finlayson i projekat Hello, Morse
Pričam im dalje da je Tania Finlayson rođena sa cerebralnom paralizom. Njena invalidnost bila je posljedica kompliciranog poroda. Ne koristi udove i ne može glasno i razumljivo razgovarati. Nekoliko doktora reklo je njenim roditeljima da vjerojatno ništa neće uspjeti i da će porodici donijeti veliku nevolju. Predložili su da je roditelji premjeste u specijaliziranu ustanovu, ali oni nisu poslušali savjet i izabrali su da je oni odgajaju. Više o njenom životu moguće je pročitati u knjizi Posebno dijete koju je napisao njen otac. Najveći dar njene porodice bio je što su je odgajali kao normalno dijete. Uskoro je odabrana za učešće u jednoj studiji na Univerzitetu u Washingtonu. Studiju je vodio Al Ross kako bi stvorio Morseov komunikator koda za djecu s invaliditetom. Ovo iskustvo dovelo ju je do partnerstva s Googleom pri donošenju Morseovog koda na G-board. Usko surađujući s timom, uspjela je dizajnirati tastature i razviti postavke koje omogućuju ljudima da ih prilagode njihovim jedinstvenim potrebama. Morseova tastatura na G-boardu omogućuje ljudima da za unos teksta koriste Morseov kôd (tačke i crtice) umjesto uobičajene (QWERTY) tastature.
Na kraju časa đaci su mi napisali poruke Morseovim kodom.
