Poslije tragičnog događaja u Beogradu od 3. maja, Ministarstvo za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo je školama, odnosno nastavnicima i nastavnicama uputilo dvije preporuke od kojih se evo ni nakon sedam dana nismo oporavili.
Kao prvo, oni žele da mi komuniciramo i razgovaramo s učenicima, što nije isto, ali hajde, to bih im i oprostila. No (iako u tim preporukama nema ništa pametno što mi već nismo uradili ili primijenili), iz prve su mi dvije stvari zaparale oči. Naime, piše da djecu treba saslušati, biti smiren i širiti osjećaj empatije/suosjećanja, razgovarati sa djecom brižno i podržavajuće i još da s učenicima trebamo razgovarati o emocijama i regulaciji emocija. Zapitala sam se šta da razgovaram i kako da regulišem emocije, jer nisu emocije kolo na štednjaku pa da smanjim ili povećam temperaturu ili količinu plina i pratim hoće li mi nešto pokipjeti.
Ko god da je pisao, a čini mi se da je na dopisu radilo više osoba ili je jedna prepisivala s više strana, zapitala sam se kako je samo nekome palo na pamet da napiše sintagmu regulacija emocija!?
Da li mi odrasli možemo da regulišemo emocije? Da li je emocije uopšte moguće regulisati? Pa, emocije ne bi bile emocije da se ne događaju spontano. Pitanje je šta je pisac htio da kaže u toj rečenici? Voljela bih da taj ko je pisao preporuku objasni ili kaže, naprimjer, kako se to regulišu emocije učenika.
Drugi detalj je: sa učenicima starijih razreda razgovarati u ukupnom društvenom ambijentu u kojem odrastaju i o sistemu vrijednosti u kojem živimo. To me baš uznemirilo, taj sistem vrijednosti, jer djeca žive u svom virtualnom svijetu i ne zanima ih ništa što ih direktno ne dotiče. Ako ih, recimo, pitate ko je gradonačelnik ili gradonačelnica Sarajeva – možda će i znati, ali ako ih pitate kako se zove općina u kojoj žive i ko je načelnik – neće znati jer ih to ne interesuje. Djecu ne interesuju stvari koje ih se direktno ne tiču i zbog toga je ova preporuka malo glupo postavljena. Učenike ne zanima erupcija vulkana u Italiji jer nema veze s njihovim životom, a ovo što se desilo u Beogradu jeste blizu, ali ih nije previše dotaklo jer nije u njihovoj kući. Pitala sam se da li su ljudi u Ministarstvu toliko izgubili kontakt sa životom da ne znaju ništa o potrebama učenika i ne vide dalje od svojih ličnih interesa.
Inače predajem starijim osnovcima i razgovarala sam s njima na temu događaja u Beogradu tri puta: prvi put 3. maja, kada se sve desilo; potom sam ih vodila na terensku nastavu 4. maja i tada smo također razgovarali, a potom sam ih vodila na predstavu 5. maja i opet smo razgovarali. Njihov stav o tom groznom događaju je veoma zreo i rekli su da im nije jasno na koji način ili šta je to moglo potaknuti nekoga da to uradi, osuđivali su dječaka koji je to uradio... Mislim da je to dovoljno za njihov uzrast.
A onda je 9. maja došla nova famozna preporuka kako mi iz škola djecu trebamo poslati na psihijatriju ukoliko budu učestvovali u nekim ekscesnim situacijama. To je za mene strašno! To je prebacivanje loptice odgovornosti s Ministarstva koje nije učinilo ništa na nastavnike i nastavnice, s tim da ako se nekada nešto desi (moram reći ne daj bože, a nadam se da neće i znam da neće), Ministarstvo može da kaže da je uradilo sve što je u njegovoj moći, a zapravo je samo odgovornost prebacilo na nastavnike.
Nastavnici, i generalno zaposleni u prosvjeti, ljudi u stručnim službama (pedagozi i psiholozi) su ogorčeni. Kolegica koja je klinička psihologinja i koja je radila na Psihijatrijskoj klinici kaže da je drugačiji rad u školi, a drugačiji na klinici, da se to ne može porediti i da se ne može dijete tako otrgnuti iz nastave. Osim toga, nije jednostavno reći djetetu da treba da ide na psihijatrijsku kliniku ili roditelju da je njegovo dijete uradilo nešto i da mi smatramo da treba na psihijatriju. Onda još gore: ako roditelj kaže da ne prihvata naše mišljenje ili odluku, mi trebamo hitno zvati socijalnu službu koja inače radi do, recimo, 14 sati!!! Šta znači ako se incident u školi desio u 18 sati? Da zovemo ujutro? Šta ako to nešto ne može da čeka? Pa u preporuci piše hitno!?
Piše i da smo obavezni da odmah i hitno obavijestimo Ministarstvo ako učenik, recimo, prijeti nekome ili da će sebi nešto učiniti. Kako ako Ministarstvo radi od 9 do 16:30? Da li to znači da se nakon tog vremena sva moguća incidentna ili ponašanja koja nisu u skladu s očekivanjem ne bi smjela desiti jer Ministarstvo tada ne radi? Šta znači obavijestiti Ministarstvo? Koga? Nazovete i onda vas prebacuju s broja na broj? Možda poslati e-mail? Kome? Ko će ga pročitati hitno i kada? Sutra u 10:30, nakon što popije kafu?
Kome i dalje nije jasno – jako je teško prelomiti i reći nekome da ide kod psihijatra jer je nekome rekao nešto, u afektu nešto izgovorio ili zaprijetio ili... To je žigosanje i djeteta i porodice jer se kad-tad sazna da je neko poslan na psihijatriju da bi se liječio ili eliminisao iz neke sredine, a takvi koraci se ne mogu poduzimati ad hoc. To je strašno i postavlja se pitanje da li bi mi time štitili djecu od njih ili sebe od sistema, ili štitimo sistem od nas ili od djece?
Mi se inače sve manje bavimo odgojno-obrazovnim poslom, a sve više radimo nešto potpuno drugo. Vrlo je teško reagovati kada se desi nešto drastično, i nakon svih ovih godina rada s djecom ne bih se usudila poslati dijete u kliniku tako lako. Nakon toga na tim mladim bićima ostane stigma, i na djetetu i na roditeljima, a uz to roditelji u svakom trenutku mogu da nas tuže i da smo cijeli život krivi za nešto!?
I onda iz Ministarstva kažu da je to samo preporuka, da nije obavezujuća, da nije naređenje, nije zvaničan akt!? Pa, ljudi, to su tako teške teme, koje se ne mogu na ovakav način komunicirati s nastavnim osobljem. Papir trpi sve, ali ljudi više ne mogu jer je to prebacivanje problema na nastavnike zato što neko želi da odbrani sebe.
