Ne znam zašto, ali pravila tržišno orijentirane književne kulture podsjećaju me na dobri stari socijalistički realizam. Dopuštam, dakako, da mi se pomutilo u glavi od traume zvane Istočna Evropa. Dopuštam i to da previše putujem, amo, tamo, i uokolo, pa sve vidim kroz pobrkane prizme. Dopuštam i to da je u pitanju nostalgija. Ali cijelu su mi zemlju ubojice i kriminalci uništili, biblioteke su mi primitivci spalili, imam barem pravo na nju, nostalgiju.
Danas jedva da itko zna što je to socijalistički realizam. Istočnoevropski umjetnici skakali su na samu riječ kao opareni. Tijekom pedesetak i više godina (kako već tko) istočnoevropski umjetnici razvili su bogate strategije subverzije, mlatili su po socrealizmu svom snagom, riječju, ubili su boga u njemu, u tom socijalističkom realizmu. Toliko su se bili ostrvili da su mu zatrli svaki trag. Danas više nitko ne zna objasniti u čemu se zapravo sastojalo to socrealističko zlo. Za Zapadnjake, ali začudo i za verzirane Istočnjake, ideja socrealizma ostala je zapečaćena u monumentalnoj ikoni, u spomeniku Rabotnik i kolhoznica sovjetske kiparice Muhine. I dakako, u liku Josifa Visarionoviča Staljina, hipotetičnoga oca termina.
Ponovimo na brzinu. Osnovni zahtjev književnosti socrealizma bio je da se istinitost i povijesna konkretnost umjetničkog prikazivanja mora spajati sa zadaćom idejne preobrazbe i odgoja trudbenika u duhu socijalizma, da književnost mora biti pristupačna širokim čitalačkim masama, da mora biti realistična u onom smislu u kojem je to bila književnost Lava Tolstoja. Ovaj osnovni socijalno-didaktički zahtjev porodio je strukturu romana temeljenu na borbi između pozitivnih i negativnih junaka (Superman i Lex Luthor), te različite tipove romana: proizvodni roman, pedagoški roman i slično.
Socrealizam je bio radosna umjetnost (žrtve ćemo ovom prilikom ostaviti po strani). Dovoljno je samo da se prisjetim samo jedne socrealističke teme, koju ću iz dragosti nazvati invalidnom, i moja se usta rastežu u osmijeh. Roman Nikolaja Ostrovskoga Kako se kalio čelik drže kamenom temeljcem socrealističke književnosti. Roman govori o invalidu, slijepcu, apsolutno pozitivnom junaku, koji na kraju sve pobjeđuje. Jugoslavenski film Samo ljudi također je priča o invalidima. Glavni junaci filma su inženjer bez noge (bivši partizan, ratni invalid) i slijepa liječnica. Inženjer i liječnica se zaljubljuju jedno u drugo. Dane provode mukotrpno radeći, on na izgradnji socijalističke brane, ona u bolnici. Često odlaze zajedno na skijanje: inženjer skija na jednoj nozi, liječnica naslijepo, po sjećanju. Liječnica se podvrgava rizičnoj operaciji, nakon koje joj se vraća vid. Nikada iz moga srca neće biti izbrisana epizoda veličanstvenog happyenda, susreta kljastoga inžinjera i bivše sljepice na moćnoj socijalističkoj brani. Njihov poljubac uz huk vode i veselo aplaudiranje radnika ostat će trajno u mome kulturnom pamćenju.
Socrealizam je bio ne samo veseo nego i seksi. Nigdje toliko mišićavih, snažnih i zdravih tijela, nigdje toliko zagrljenih kosilaca i radnika, traktorista i seljaka, nigdje toliko piramida prijateljstva kao u socrealizmu. Nigdje toliko, da stvar pojasnimo suvremenijim primjerima, Arnolda Schwartzeneggera i Sylvestera Stallonea sljubljenih u jedno, moćno tijelo. Socrealizam je bio optimistična i svijetla umjetnost. Nigdje toliko vjere u svijetlu budućnost i definitivnu pobjedu dobra nad zlim.
Nigdje. Osim u tržišno orijentiranoj kulturi. Knjižnoj, filmskoj, televizijskoj. Sigurna sam da glavnina današnje marketinški uspješne književne produkcije (filmske i televizijske) svoju uspješnost temelji na jednostavnoj socrealističkoj ideji progresa. Književne tezge zatrpane su knjigama koje sadrže jednu jedinu ideju: kako savladati personalni invaliditet, kako poboljšati vlastitu situaciju. Knjige o tome kako su slijepi progledali, kako su debeli postali mršavima, kako su bolesni ozdravili, kako su siromašni postali bogatima, kako su nijemi progovorili, kako su se pijanci otrijeznili, kako su nevjernici postali vjernicima, kako su nesretni postali sretnima, sve te knjige inficiraju čitalačke mase virusom vjere u svijetlu, personalnu budućnost. A svijetla personalna budućnost ujedno je i svijetla kolektivna budućnost, što nedvosmisleno poručuje američkim milijunskim masama socrealistkinja Oprah Winfrey.
Da bi bila uspješna, tržišna književnost mora biti didaktička. Otuda ona golema količina riječi kako u naslovima. Kako ovo i kako ono... Kako se kalio čelik. Trenutni američki bestseller s naslovom How Stella Got Her Groove Back ima otprilike isto blagotvorno djelovanje na američki, crnački, potlačeni ženski proletarijat kakvo je nekada na sovjetski imao roman Maksima Gorkoga Mati.
Današnja tržišna književnost je realistična, optimistična, vesela, seksi, eksplicitno ili implicitno didaktična i namijenjena širokim čitalačkim masama. Kao takva ona idejno preobražava i odgaja trudbenike u duhu personalne pobjede nekog dobra nad nekim zlom. Kao takva ona je socrealistička.
Od rođenja socrealizma prošlo je nekih sedamdesetak godina. Žao mi je istočnoevropskih pisaca. Jer u cijeloj ovoj priči oni su na gubitku. Svoje su vlastito dijete zatukli nasmrt, marljive, stare socrealističke pisce bacili su u smeće, a zanat tržišta nisu naučili. Usfalilo im je samopouzdanja i dalekovidnosti.
I tako, socrealizam je mrtav. Živio socrealizam!
1996.
(Dubravka Ugrešić, Zabranjeno čitanje, Beograd, Sarajevo, 2001.)
