Srednjoškolac koji sjedne na zubarsku stolicu sa pet zuba sazrelih za vađenje možda je zlatna koka za samofinansirajućeg dentistu. Ali takvi stomatološki slučajevi najčešće ne sjedaju na privatne stolice. Nego dolaze u domove zdravlja, gdje mogu ostvariti svoje pravo na besplatne zdravstvene usluge. Neko je za to kriv, kaže ljekar polipraktičar, koji svake godine ima po nekoliko takvih slučajeva, i koji tvrdi da redovne kontrole nakon ranih i pravovremenih sistematskih pregleda daju najbolje rezultate.
Zakon i praksa
Naravno, prvo što ovdašnji čovjek stužen nad krvavim tamponom u dječjim desnima može reći, i neće pogriješiti, jeste: za to kriva je država. Tačno je da zakon predviđa obavezne zubarske sistematske preglede, u drugom i u šestom razredu, ali državu ne čine zakoni nego ljudi koji ih tumače na različite načine.
Zakon je jedan, ali prakse su različite. U nekim opštinama saradnja domova zdravlja i škola je dobra. Ne samo da se rade sistematski pregledi nego se đacima drže i predavanja o njezi i zaštiti zuba i o važnosti redovnih pregleda. Međutim, ponegdje sve to izostaje, jer ili nema dovoqno ljekara, ili nijedna strana nije dovoljno zainteresovana. Opravdanja je uvijek najlakše naći: nema se materijala, nema se vremena, nema potrebe, nema ljudi... Ali nije to jedini razlog da prvi susret djeteta sa zubarskom praksom bude susret sa iglom i kliještima. Škole bi također mogle učiniti više. Jer neke imaju zubarske ordinacije u svojim hodnicima, i na razne druge načine brinu o zdravlju djece. Zanimljiv je primjer jedne škole iz radničkog mjesta u centralnoj Bosni:
Sistematski pregled ne postoji, ali su učenici redovni kod stomatologa, jer im mi u školi dajemo bjanko potvrde koje ispuni medicinska sestra koja radi sa stomatologom ili ortodontom, da bi tako mogli pravdatičasove.
Originalno: dvije muhe jednim udarcem. Hem djeca ne moraju slušati dosadne stvari, hem za vrijeme nastave popune rupe u osmijehu. Ali većina nastavnika ipak ima druge prioritete; zdravi zubi djece nisu u vrhu te liste. Oni, sa dosta prava, prebacuju vruć karijes u ruke roditelja.
Vrijeme je više nego novac
Roditelji su ključni, smatraju i zubari. Od njih zavisi hoće li iskoristiti sve mogućnosti koje sistem pruža u zaštiti i liječenju bolesti zuba i usta. Naravno da oni s boljim primanjima ostvaruju bolje rezultate, jer imaju na raspolaganju privatne ordinacije, u kojima rade sa dobrim materijalom vrhunski pedodonti. Gradska elita također ima mogućnost da koristeći veze dođe i do zubarskih stolica profesora i primarijusa na stomatološkoj klinici. Vrijeme, čak i više nego novac, koje je roditelj spreman da odvoji za brigu o zubima djeteta direktno je proporcionalno zdravlju i ljepoti tih zuba.
Međutim, škola je mjesto gdje bi socijalne nejednakosti trebale biti poništene. Direktorica jedne priznaje: Mislim da “dječije zubarstvo“ može biti bolje organizirano. Ako većina roditelja ima novca i vremena da vodi djecu privatnicima, onda nije problem u vremenu. Nego u odnosu prema pacijentima. U državnim stomatološkim službama uvijek kobajagi naručuju za mjesec ili više, traže da kupiš materijal za plombu, na razne načine suzbijaju entuzijazam pacijenata. I to je istina: dijete si, nije ti baš lako odvažiti se na bolnu intervenciju; ako si veći, onda dolaziš bez roditelja, naručen si, ali svaki drugi ili treći put iskrsne nešto, ili je neko drugi na stolici u tvom terminu, ili tvog zubara nema, ili nema materijala... I onda dođi za mjesec dana, a za mjesec zaboraviš, onda te ruže, i zubar i roditelji, i na kraju svima bude lakše da se time više niko ne bavi. Do igle i kliješta...
Ima škola kojima je uvođenje zubarskih ordinacija prioritet. Uprave tih škola nemaju sumnje o opravdanosti tog poduhvata. Njihov se optimizam zasniva na zdravom razumu i podršci roditelja:
Zubari u školi smanjuju strah kod djece; đaci besplatno i često pregledaju zube; roditelji imaju priliku čuti savjete stručne osobe prije nego odvedu dijete u javnu zdravstvenu ustanovu ili privatnu ordinaciju. Trenutno je u KS zaposleno više zubara nego što ima zubarskih stolica; uopće ne bi bio problem nekog od zubara dodijeliti osnovnim školama. Navika odlaska zubaru koju bi napravila školska praksa postala bi sastavni dio života svakog đaka neovisna o volji i slobodnom vremenu roditelja da vodi dijete na redovne preglede kod zubara. Zubarska oprema je skupa; škola teško da to može finansirati iz svojih vlastitih sredstava a i nabavka materijala bi morala biti vezana za sistem javnog zdravstva Kantona Sarajevo. Roditelji bi mogli svojim prilozima pomoći u opremanju ordinacije, tako da to nije i neka neostvariva ideja.
Ugriz krezubih
Nekad su u školama bile stomatološke ambulante. Ja sam kao gimnazijalka u svojoj školi imala “svog zubara“. Zašto je to sad nemoguće?, pita se majka zaposlena u prosvjeti.
Odgovor nije težak: zato što bi to bio korak odgovorne socijalne politike, a za takvu se ne burgija niti jedna vladajuća stranka. (U tom pogledu je jednostranački sistem očito bio bolji.) Teže je dati odgovor na pitanje zašto ljudi svake četiri godine biraju takve stranke. One, dugoročno, imaju koristi od toga da narod, kad se odluči da pokaže zube, nema čime ugristi.
Ali ti budući odrasli ljudi zaslužuju da danas svako odgovoran za njihovo zdravo i sretno odrastanje ne zanemaruje ni svoje obaveze ni svoje mogućnosti. Bosna i Hercegovina je siromašna zemlja, u ratu porušena i poslije njega opljačkana. Od nje se ne može očekivati da drži standard svojih građana visoko. Zdravlje je skupo, ali je bolest još skuplja. Ili, narodski rečeno, jeftinije je spriječiti nego liječiti.
U stomatologiji, to znači promijeniti odnos prema pedodonciji. Otvarati školske ordinacije. Raditi česte sistematske preglede i pratiti ih naučnom statistikom. Podstaknuti roditelje mjerama politike zdravstvenog osiguranja da ne zanemaruju svoje dužnosti. Uključiti nevladin sektor i školske kolektive u programe koji će udaljiti dječije osmijehe od kliješta i igala.
(Tekst je prvobitno objavljen u štampanom Školegijumu broj 7. Potražite Školegijum na trafikama.)
Želite još tekstova od Marka Bana? Neki od njih su:
Direktori škola u RS-u odbacili optužbe
Mama, mogu li biciklom u školu
Gdje prestaje logika, tu počinje škola
