Ponedjeljek. Početak drugog polugodišta. Temperatura nekoliko stepeni ispod nule. Snijeg padao danima, putevi teško prohodni. Ipak, vesela sam zbog novih radnih obaveza i susreta sa đacima, koji su mi zaista nedostajali tokom kratkog odmora.
Dolazim pred školsku kapiju zajedno sa kolegicom i uočavamo neobičan prizor. Nakon nekoliko slobodnih dana tokom mjeseca januara primjećujemo da snijeg u školskom dvorištu nije čišćen. Nema slobodnog mjesta za parking, niti puta kojim bi mogao proći autobus koji svaki dan dovozi i odvozi djecu iz okolnih sela. Kolegica i ja se pitamo kako će autobus ući u dvorište i okrenuti se. Nakon nekoliko minuta dešava se ono čega smo se pribojavale. Autobus sa veselim đacima stiže. Iskusni vozač odlučuje ući autobusom u školsko dvorište. Primoran je jer nema gdje okrenuti vozilo. Djeca izlaze iz autobusa i ispunjavaju školske prostorije veselim žamorom. Odjednom se začuje prodoran zvuk motora. Svi znamo o čemu se radi. Autobus je zaglavljen u snježnom pokrivaču koji se danima prostirao po igralištu u školskom dvorištu.
Vozač je ljut, djeca pomalo oduševljena. Kolege su također ljute jer nemaju gdje parkirati vozila kojima dolaze na posao. Kritikujemo upravu škole jer se nisu sjetili pozvati putnu službu da očisti školsko dvorište. Drugi kritikuju putnu službu koja i bez poziva treba izvršavati svoje obaveze. Dok teče rasprava u zbornici djeca vrijedno rade na rješavanju problema. Lopatama i metlama čiste snijeg oko točkova autobusa. Sami su izabrali jer ih to pomalo zabavlja. Ne obraćaju pažnju na hladnoću. Nakon pola sata autobus uspješno napušta školsko dvorište. Školsko zvono oglašava početak nastave.
Susret sa još većim problemom. Učionice hladne, prozori zaledili. Učenici i nastavnici promrzli. Priđeš li bliže prozoru osjetiš sjeverac koji ujeda oštrim zubima. Štedilo se na grijanju tokom mjeseca januara, pa su se „zidovi ishladili“. Važnije je uštedjeti na grijanju nego obezbijediti odgovarajuće uslove za rad. Ušteda je važnija od prava čovjeka, prava djeteta.
Tako je kako je. Navikli smo. Uzimamo krede u ruke, đaci olovke i dajemo se na posao. Hladno nam je i prvi, i drugi i treći...i svaki naredni dan ovog zimskog dijela polugodišta. No, dok držim predavanje, kroz prozor primjećujem kako u dvorište ulazi vozilo putne službe. Za tren oka očistiše školsko dvorište.
Neko ih je pozvao i došli su. Prvi problem riješen. Pitam se zašto je uopće i moralo doći do problema. Zbog neodgovornosti – naravno. Zar se to nije moglo riješiti prije početka nastave? Tako bi škola bila pošteđena ove zaista velike sramote.
Drugi problem! Svi smo svjesni ovog dugogodišnjeg problema sa slabim grijanjem. Ne možemo nikoga kriviti. Finansijska situacija je teška.
Ipak, riješit će se! Kada? Kad progrije toplo proljetno sunce...
