Novu zbirku Marka Vešovića, Rastanak sa Arencanom, možete otvoriti na bilo kojem mjestu (npr. pjesma Vaga apotekarska), zaustaviti pogled na bilo kojem stihu (npr. Otvori sve četvore, i neka taj miš crveni...) i shvatićete da čitate pjesnika koji o poeziji zna vjerovatno sve što se o njoj može znati, autora koji suvereno vlada jezikom kojim piše i čovjeka čije je duhovno iskustvo ravnopravno njegovom književnom obrazovanju.
Šta je, kad smo ga već povukli za rep, taj miš crveni? Miš crkveni bio bi miš siromašan, skroman... Miš crveni onda bi bio miš komunistički, jeretički, ateistički. Cijela rečenica kojoj sintagma miš crveni pripada glasi: I neka taj miš crveni / U tvojim ustima / Prestane gristi srčiku / Dušinih suncokreta.
Sad je jasno ko je miš crveni – jezik. Ali sad već znamo da to nije samo organ u usnoj duplji, nego instrument kojim se iskazuje pripadnost vjeri. I koji je postao prijetnja dušinim suncokretima. Suncokreti su biljke licem okrenute suncu, koje je izvor svjetla i toplote, koje je božanstvo. Od jezika se traži da zaćuti, jer je prijetnja samoj duši usredotočenoj na Boga.
To isto kaže se i stihovima Dokle ćeš na suhom živjeti / u ronilačkoj opremi? s početka pjesme, i stihovima Shvati, napokon, ako bi vratio / sve što si ponio / iz ove zabiti carske / ne bi te preostalo / ni kolik da se zaljulja / Tas vage apotekarske, kojima se pjesma poentira.
Ali SVE TO govori neviđbog veličajni, koji je uz to i božanska vukorepina i koja tako traži pokornost. Suncokreti slave sunce, ali istovremeno su njime opčinjeni, i obezličeni. Od duše se traži pokornost i odanost. Ali duša, koja se brani poezijom (jezikom, crvenim mišem) jeste jeretička, i zato ona ironizira argumente religije. Božanska vaga pretvorena je u apotekarsku, bog u apotekara, prah u prašak, spas u trgovinu.
Ova brza i površna interpretacija nasumično izabrane pjesme za glavni motiv ima, dakle, dijalog duše s bogom, koji je bog Otac, vladar i moćnik. Koliko je taj motiv važan za razumijevanje cijele zbirke? Pođimo, da na to odgovorimo, od naslova.
Zbirka Rastanak sa Arencanom duguje svoj naziv ciklusu četvrtom po redu, od šest koliko ih u knjizi ima. Arencano je mjesto u Italiji; a značaj mu pjesnik pridaje zbog trenutka (trenutaka) u kojima je došao do spoznaja važnih za knjigu.
Svijet na svom mjestu. I nesvijet na svom
nemjestu. Sve se drži jedno s drugim,
izravnali se božiji nišan i ljudska mušica.
Sklapam kapke ususret svjetlu
kao ususret mlazu iz tuša. Duša je svečana
dvorana u kojoj očekuju Kralj da se pojavi.
Ne zaboravi taj trenutak. (Rastanak s Arencanom, 1)
U pet pjesama tog ciklusa pjesnik posmatra, potom miluje mačku, koja je –
Vodič kroz tuđinu.
I vanjsku i nutarnju. Kroz oguglalost na sve.
U kojoj zgusnu prisnost duše sa sobom.
U kojoj najednom prozreš da si
Vlastiti život rasipao,
Kao da si upravljao imanjem osobe,
Silno ti mrske, koju je pod svaku cijenu
Trebalo raskućiti. (Rastanak sa Arencanom, 5)
Pjesnik stoji na pragu starosti, zagledan u dva svijeta istovremeno. Stih jedne od prvih pjesama u zbirci – Gledati iz drugog svijeta kroz ovaj u neki treći – opisuje tu poziciju: iz života proživljenog u poeziji (drugi svijet) kroz ono što je bio život izvan poezije (ovaj svijet) u ono što dolazi (neki treći) – smrt.
Sve češće, i sve duže, gledam očima čovjeka
koji ništa, niotkud, odavno ne čeka.
Duša o kojoj se, sred svjetske tmice,
moglo ponešto znati
tek po krilcima što ih je, ovdje-ondje, u žurbi,
ispuštala ko maramice
gdje vezeni su ljeljeni,
uskoro će – orbi et urbi –
tijelo da odbaci, ko balon vreću pijeska,
i, od modrica crna –
premda nije princeza – da ode sa ovog zrna
graška u vaseljeni
gdje je živjeti zima,
gdje je živjeti strašno kao muk između dva treska
granate, a ništa ljudsko nije,
od traga mlažnjaka na nebesima
trajnije. (Trag mlaznjaka)
Nekoliko pjesama ispunjavaju motivi iz pjesnikovog djetinjstva, uspomene na zavičaj i odrastanje. Taj zavičaj je drevan, paganski, stariji od Boga, s kojim (bogom) pjesnik želi sravniti račune. Bogu tom, koji je prema njemu bio povelik titiz, u posljednjoj pjesmi poručuje: bušio ne bušio, nećeš me poništiti, nisam ja vozna karta.
Do tog posljednjeg, duhovitog i neopozivog, vodili su svi prethodni stihovi u zbirci. Sve pjesme pripremale su ovakvu (prometejsku) pobunu, na način koji je moguć valjda samo u poeziji, jer i buntovniku i Bogu na raspolaganju je isto oružje – riječ, i isto pravo – pravo na imenovanje.
U pjesmi naslovljenoj Budiboksnam, Bog ne postoji, sjem kad nas kažnjava. Otac je i ljudima i vukodlacima. I ubada i stavlja meleme na rane. U drugoj pjesmi (Na iskonski nas svikoše glib) bog otac je ocat; u pjesmi Ni osana niti jao, Otac Višnji je sipljivi ćata; u pjesmi Ni buba, ni jauk Golemi Gospod je onaj koji pravi zečije brabonjke; u pjesmi Nekad sam imao uho bog je gelender, za koji, u gluhu mraku, pridržavaš se dok silaziš, stepenicama u raku, a duh koji nam je On dao, poput cvrčka kineskoga, u kavezu zlatnom zriče (U kavezu zlatnom zriče).
U Radunovoj kuli pjesnik prkosi utvarama, koje vrebaju iz mraka, koje jataganima misle, u čijoj se istoriji, jednače lako svetitelji i hulje, istoriji koja je kao ulje, za miropomazanje. Svijet pripada tim utvarama, koje će ga spaliti da se ugriju. Njihova je vjera mahovina što drvlje obrasta sa sjevera. Taj svijet, koji je guštara gdje lovac plijen s dječijim smiješkom vreba, Tvorac sklepati smio nije. U tom svijetu, koji je pobačaj ili papreno-neslana šala, u veličanstven bršljan obrasla štala, hladne sjenke liježu na hljeb, na lice djeteta, na svesku i na ruku koja piše pjesmu. Svjedoci smo mitskoj borbi svjetla s tamom. Mrak osvaja, jer Bog, uistinu, nije rekao neka bude svjetlo, nego neka bude tama, ali čovjekov poraz nije konačan sve dok se bijeli papir i dok se po toj bjelini izvještava o zločinu – perom što ga istrže, kradom, iz krila Luciferu, dok je s nebesa pado.
Poezija se odatle više ne može odvojiti od egzistencije, život je moguć samo kroz poeziju, sloboda samo u njoj. Najčešći motiv u zbirci, duša, pojavljuje se tu ne kao neki pramičak dima koji izlazi iz dotrajalog tijela da kao sjenka pitomo ode na drugu obalu, nego kao moć poistovjećenja sa prirodom i svemirom. Poezija je duša, i duša je poezija, nema granica kakve su nametnute prolaznom i krhkom tijelu.
Pjesnik može biti što poželi, glog rascvali, duga na vratu grlice, rog ovnujski, siktaj gujski... Može jabuke ukradene skrivati u Kumovoj slami, jer je duša prikucana, kao Isus, za vlati i za lati rosnog cvijeta, za stan tkalački, za mač i jemlješ (Za krst svega ovdašnjega). Znati imena stvarima, ne zaboraviti ih, znati imenovati stvari, ali prije toga vidjeti ih, to je tajna moći i tajna poezije koju ova knjiga otkriva i ustoličuje. Šta više pjesnik može željeti, i šta se više od poezije može tražiti? Marko Vešović ne mora više ništa napisati, ako je želio da se od zemlje najzad otrijezni, i zgusne svoje odsustvo u zovu (Više ne čujem), ovom je knjigom to učinio.
Ali, to nije sve!
Knjiga počinje pjesmom posvetom (Dvije predratne strofe o mojoj kćerkici):
Nešto se promijenilo između mene i ljudi:
Sada sam jednome roditelj. – Pol Klodel
Kad u šakama držim sićušna stopala njena,
Do vrška mi je duša svijetom ispunjena,
I znam da s bližnjima ću vazdan otvoren biti
Jer prepuna se škrinja ne može zatvoriti.
Trčkanje njeno Jejtsove stihove u meni prene:
Bog stvori zemlju da po njoj trupkaju nožice njene
I da mi, dok ih slušam, kroz dušu opet šume
Pjesme što na nogama, ikada, držahu me.
Pretposljednja pjesma (Prepjev iz Propercija) vraća nas na posvetu:
Kad će umrijeti i od smrti kojih,
jedino pjesnik može znati.
Oružja, ni daha bure se ne boji,
I, kad, u ševaru Lete već se nađe,
i podzemne lađe
jedrilje njegove ugledaju zjene,
ako krik ga zovne kćerkice voljene,
vratiće se otud putem nepoznatim.
Još jednom se taj motiv javlja u pjesmi Jedino moje dijete, u kojoj se pisanje/bdijenje objavljuje ne prevashodno kao estetski, nego kao etički čin. Poezija nije povlačenje iz svijeta, nego mijenjanje svijeta, borba protiv tmine, zbog onih koje smo u tu tminu pozvali:
(…)
Da ovo bdijenje bude duši
Mada je skotski nijema,
Bijeg od svijeta koji guši,
A bez kojeg je nema…
(…)
I u svitanje da zapišem
Ja bih, u tebi, svijete,
Smrzo se da Tvoj zrak ne diše
Jedino moje dijete.
Zbirka Rastanak sa Arencanom zaslužuje mnogo više od ovih par hiljada slova na nekoliko stranica: o svakoj pjesmi u njoj, o gotovo svakom stihu može se napisati esej. Umijeće kojim Vešović čini da jezik može sve, fascinantno je. Riječi jedna drugu oplemenjuju novim značenjima, lirske slike otkrivaju se nakon više čitanja u nekoliko slojeva, motivi se variraju i ponavljaju, ritam ne guši melodiju, poente su jasne, mudre, i neopozive, kompozicija pjesme, isto kao i kompozicija knjige, u potpunom je skladu sa namjerom i ciljem autora. U sve to, do nekog ozbiljnijeg i ambicioznijeg teksta, čitalac se može uvjeriti i sam.
