Prošlo je već dvije sedmice od početka poplava. Đaci OŠ AAbdulvehab Ilhamija sa svojim porodicama ne žive više u Željeznom Polju. Uglavnom su se preselili kod rodbine, prijatelja, poznanika, nepoznatih ljudi u Žepče. Nastava je završena, a Dan škole nije obilježen. U Željeznom Polju zgrada nije znatno oštećena, ali je do nje teško doći i boraviti u blizini zbog brojnih klizišta. Cesta je neravna: samo terenska vozila, kamioni i bageri njom prolaze. Međutim, alternativni prostor za manifestaciju školske svečanosti je pronađen u sadašnjem drugom domu; treba napraviti makar privid normalnosti za djecu.
Đaci su u velikoj sali Doma kulture u Žepču. Program isti kao i u svim drugim školama – red recitacije, red pjesme, red glume, tematika patriotska. Ovaj put je samo sala gradska, velika. Djeca su vesela, raspričana; ustaju i gledaju ima li Lake u prvom redu. Najavili su ga, a nikako da se pojavi. Na početku ih zabavlja pjevač Armin Muzaferija – ni on nije mogao odbiti poziv da pjeva onima koji su u nekoliko dana ostali bez mnogo toga. Laka konačno ulazi; počinje komešanje, šaputanje i upiranje prstom. Poslije priredbe mnogo bi đaka da se slika sa pjevačima. Na izlazu gužva, dijele se igračke, donacija drugih ljudi iz BiH. Mnoštvo ruku oko malog kartonskog paketa. Oni koji su čekali red na slikanje sad razočarano gledaju u preostali izbor: tregeri za hlače i čudne lutkice na dnu paketa. Druga djeca na podnevnom suncu jedni drugima pokazuju šta su dobili. Škola je završila ranije, neplanirano i nenadano, zavičaj ih istjerao i promijenio im sve što su poznavali.
Školska 2014/2015...?
Direktor škole Suvad Hodžić kaže da je od ukupnog broja učenika (600) gotovo trećina ostala bez krova nad glavom. Ne vjeruje da će im kuće biti gotove do početka naredne školske godine i još uvijek ne zna šta ljeto donosi stanovnicima Željeznog Polja. Školska dokumentacija je spašena i izmještena u Žepče gdje nastavnici održavaju sjednice i završavaju obavezne administracijske poslove. Pola kadra je iz Željeznog Polja i bliže okoline, a druga polovina dolazi i iz drugih gradova Zeničko-dobojskog kantona.
Ne mogu od nastavnika tražiti da idu u školske prostorije, a ionako sav preostali posao možemo uraditi bilo gdje, kaže direktor.
Čekamo stručnjake da izađu na teren i da ponovo urade analizu zemljišta. Njihova odluka će umnogome utjecati na to da li ćemo narednu školsku godinu dočekati u istim klupama. Svima je jasno da više nikada neće biti kao do sada, ali nekako se mora nastaviti.
Direktor nam je na početku razgovora rekao – o tome smo dosta znali i slušajući dnevnike – da su dva sela, Šahmani i Balačići, totalno iseljeni zbog klizišta, kao i mnogo porodica u susjednim selima.
Osim što sam direktor škole, rukovodim i procesom uzgajanja malina na ovim prostorima, tako da znam sve ljude iz ovog kraja, i kao roditelje i kao radnike. Vrijedni su i pošteni. I ovo što ih je zadesilo velika je tragedija, rekao je.
I u ovoj školi su odlučni da sve bude spremno za septembar i novu školsku godinu.
Strah u očima
Ispred Doma kulture fotografišemo roditelje i učenike te razgovaramo sa njima. Đačke knjižice sa grbom države u kojoj žive samo su ovjera za položene ispite iz patriotizma, dok su pokloni u rukama tek veliki upitnik. Da li će im ta država napraviti novi dom, dati novu zemlju i vratiti život u njih?
Nemamo ništa. Sad smo kod rodice u Žepču i ovo malo radosti nam daje nadu da će stvari biti bolje. Ako se nešto ne promijeni, moje dijete neće moći nastaviti školu, jer nemam od čega zaraditi za odjeću, obuću, knjige, pribor, govori nam majka desetogodišnjeg djeteta, dok je četverogodišnja kćerka povlači za rukav i nestrpljivo čeka da krene.
Njen muž je zaplakao. Odrastao čovjek stisnutom šakom briše oči.
Na klupi pored sjede tri djevojke. Osmi su razred i svaka od njih ima drugačiju priču. Jednoj je klizište odnijelo i kuću i sve stvari u njoj. Druga djevojka kaže da joj je dom na klizištu i ne smiju se vratiti. Treća je na sigurnom.
Najgore je bilo drugi dan kad smo svi morali izvući što smo mogli i krenuti različitim putevima na sigurno. Najprije smo se sklonili u školu, ali smo morali bježati dalje jer je i ona počela da puca.
Udžbenici i pribor
Sva naša insistiranja da posjetimo školu, uđemo i pogledamo unutra, odbijena su uz obrazloženje da je vrlo rizično, da zemlja još diše i nemoguće se probiti do građevine običnim autom.
Ne brinite, poslat ću vam fotografije. Vidjećete sve. Stalno napominjem da je ovo tek početak problema. Da moramo misliti o tome kako tim ljudima vratiti život.
Nekoliko puta direktor je ponovio prioritet za septembar i novu školsku godinu:
Roditelji neće moći djecu poslati u školu ukoliko im neko ne obezbijedi sve što je potrebno. Mi ćemo tražiti da se najugroženijim porodicama i selima omogući drugačiji vid nastave koji će im olakšati školske obaveze. Moraćemo nešto smisliti. Moramo misliti na djecu.
Sa pravom se postavlja (i stoji otvoreno!) pitanje budućnosti, ne samo dječije, već cjelokupne ove prostrane mjesne zajednice, gotovo potpuno uništene klizištima. Školska sezona će se nekako privesti kraju, ali će septembar ovaj put doći mnogo brže nego prethodnih godina. U najboljem slučaju, školska zgrada će ponovo živjeti starim životom, ali opet valja učiniti prohodnim puteve i djeci obezbijediti pomoć kako bi mogla ponovo sjesti u klupe. I nastaviti djetinjstvo bez ovog novog, preteškog tereta.
Foto: Namir Ibrahimović
(Fotografije škole ljubaznošću kolega sa portala zepce.ba)
