Zejd Ćoralić gotovo u potpunosti ne čuje od rođenja. Pomaže mu slušni aparat, ali ni to za uspješnu komunikaciju nije dovoljno. Zbog toga što nema razvijen sluh, razvoj govora mu je također usporen. Međutim, njegova potreba za komunikacijom nije ništa manja nego kod njegovih vršnjaka, šestogodišnjaka. Bar onih iz razreda. Radi se o prvom razredu Osnovne škole Osman Nakaš koji vodi učiteljica Sanela Ljumanović. Ona je među najzaslužnijima da dijete radosno odlazi u školu, sudeći prema riječima Zejdove mame Mirzane.
Prvi susret s učiteljicom je bio u aprilu. Zejdu su se odmah svidjele učiteljicine crvene čizme i narandžastozelena haljina, pink kosa... S učiteljicom smo obišli učionicu i njemu se jako svidjelo. Rekli su nam da bez obzira na njegovu gluhoću, mi ćemo ga rado primiti u našu školu, a učiteljica će s oduševljenjem biti njegova učiteljica. Nismo nimalo pogriješili oko izbora škole. Dapače, veoma smo sretni što imamo učiteljicu kao što je Sanela. Ona je Zejdu kao druga majka.
Zasluga učiteljice Sanele je i animacija roditelja da svi na neki način promišljaju kako što više Zejda uključiti u nastavni proces, ali i generalno poboljšati odnose sa svima s kojima provodi vrijeme, kako u školi tako i van nje. Tako su došli na ideju da organizuju kurs znakovnog jezika, što su svi roditelji prihvatili. Kurs će dva mjeseca (do zimskog raspusta) pohađati učiteljica i svi učenici, a ako bude potrebe, produžit će još mjesec dana. Cilj je da svi učenici nauče znakovni jezik, a Zejd još i čitanje s usana, jer svaka riječ izgovorena znakovnim jezikom praćena je i govorom.
Osim na tom planu, solidarnost se pokazuje i plaćanjem kursa. Cijena kursa je 20 KM za mjesec dana po osobi. Cijena nije velika, ali ima roditelja koji to ne mogu da plate. Za njihovu djecu plaćaju oni koji mogu. Niko ne zna ko ne može da plati, čak ni oni koji za njih plaćaju. Također, ne znaju se ni imena onih koji plaćaju. Niko, izuzev učiteljice. Riječ je o maksimalnom povjerenju koje učiteljica uživa kod roditelja. Ona je, naravno, tim povjerenjem zadovoljna.
Učiteljice i učitelji uvijek pokušavaju da budu na nivou djece kako bi im što bolje prenijeli znanje. Ovdje je to doslovno. Bez ikakvog predznanja, s učenicima učiteljica usvaja nešto novo: Ja sam oduševljena i osjećam se kao malo dijete, a posebno je zabavno što sad ja s mojim učenicima sjedim u klupi, ja sam tu samo učenik više i učim zajedno s njima, napredujem zajedno s njima, griješim, pa se ispravim, dakle, sve što podrazumijeva učenje.
Ipak, ona brže usvaja gradivo i uvijek nalazi vremena da pred novi čas kursa s učenicima ponovi ono što su učili na prethodnom. To nije problem jer su djeca motivirana da uče znakovni jezik. Takav je utisak Zejdove mame: Dosta bolje komunicira znakovnim nego verbalnim načinom komunikacije. Znakovnim jezikom uspostavljamo komunikaciju s njim. Djeca u školi me pitaju kako će reći nešto Zejdu, da im ja pokažem rukama kako će to uraditi, a posebno jedan dječak, kojeg Zejd jako voli, Tarik. Jedno divno odgojeno dijete. Svaki dan me pita, a teto kako ću ovo ili ono reći Zejdu.
Djeca učenje znakovnog jezika doživljavaju kao nešto samorazumljivo; nema potrebe da se tu bilo šta objašnjava. Uglavnom, od svih ćete čuti isti odgovor, da im je zanimljivo. Svako od njih je dobio novo ime, koje je lakše znakovnim jezikom opisati. Uma, naprimjer, nosi naočale, pa ako želite Zejda da uputite na nju ili da o njoj nešto kažete, vi, jednostavno, prstima napravite sebi naočale. Vedad obožava motore. Zejd će nepogrešivo znati da je o njemu riječ ako ruke stavite u položaj kao da vozite motor. Govoriti njihova imena znakovnim jezikom, prepoznavati se kroz njih, urnebesno im je zanimljivo. A kroz to nauče i mnogo drugoga iskazati na znakovnom jeziku. Znaju, naravno, da je to sve zbog Zejda, ali cijelu priču prihvataju i kao svoju jer Zejd je njihov, prije svega, dobar drug. To je njih četvero i pokazalo na znakovnom jeziku. Svako od njih je bio jedna riječ: “Zejd”, “naš”, “dobar”, “drug”.
Od djece dosta nauče i neki roditelji. Đema Voloder-Nadarević kaže da su zahvaljujući njenoj kćerki koja pohađa kurs svi ukućani naučili sve znakove: Sad ponekad moramo duže čekati na odgovor kad je nešto pitamo jer ona želi da nam kaže na znakovnom, kaže sa simpatijama.
Neki i ne nauče, jer dijete nije u toj mjeri zainteresovano da u kući o tome priča. Takav je slučaj u porodici Abdić. Adnan i Dijamelena, roditelji dječaka koji pohađa kurs, to i ne smatraju toliko važnim. Za njih je najvažnija solidarnost: Mislim da je važnije razvijanje tog osjećaja solidarnosti i ljudskosti kod djece od samog časa znakovnog jezika, kaže Dijamelena.
Postoje i pragmatični motivi. Tako mala Nejla svojoj mami kaže: Morate svi znati znakovni jezik. Ne znate vi gdje sutra možete otići i da vam treba. Nećete znati kako se zovete. Eto, mama, pošto ti nosiš šnale, neka ti bude to ime.
I učiteljica tako isto kaže: Zanimljivo je da i ja imam potrebu poslije kursa učiti svoje ukućane, prijatelje. Nekako svi želimo podijeliti svoje oduševljenje i prenijeti ga na druge. A djeci je posebno interesantno kad ja nešto pogriješim, pa me oni isprave. Ja tad nisam učiteljica, ja sam njihova drugarica iz razreda.
Kao i Nejla, i ona kao važan motiv vidi znanje još jednog jezika. Mi, naime, često previđamo činjenicu da je to jezik, a znanje jezika nas obogaćuje jer širi mogućnost komunikacije. Osim toga, postoji i zanimanje, tumač znakovnog jezika, što može biti profesija od koje se živi.
To pokazuje voditeljica kursa, Anisa Šetkić-Sendić. Međutim, ona u ovom slučaju nije klasična profesionalka. Ima tu i emotivne involviranosti jer joj je Zejd prvi komšija, s kojim je ranije radila kao logopedica, tako da ju je Zejdova mama preporučila da bude i voditeljica kursa. Ona kaže da je u svojoj karijeri imala jedan slučaj da su se svi solidarisali s kolegom koji ima poteškoće s govorom ili sluhom. U British Councilu. Ali kad je o školama riječ, ovo ostaje, s obzirom na njeno iskustvo, jedinstven slučaj. Ona to smatra dragocjenim: Gluhim osobama je jako drago kad sretnu nekoga ko poznaje znakovni jezik ili barem nešto od toga. A upravo su to ljudi koji su bili kao ova djeca sad, imali su drugara ili člana porodice koji je imao iste ili slične probleme kao Zejd. To nas upućuje na možda i najvažniju stvar u cijeloj priči – ovaj kurs učinit će sretnim sve kojima je znakovni jezik maternji, a s kojima se prvačići učiteljice Sanele budu susretali u životu.
Kad bismo priču proširili na cijeli obrazovni sistem, nijedna gluha osoba ne bi imala komunikacijskih problema. Pitanje je, više retoričko, da li u školama ima prostora za uvođenje znakovnog jezika, barem kao izbornog predmeta. A ako nema, da li onda ima sadržaja koje bi znakovni jezik mogao zamijeniti a da zamjena bude od koristi?
Zejd, prvenstveno zahvaljujući kursu i tome koliko kurs doprinosi njegovoj socijalizaciji, s radošću ide u školu te se u potpunosti samostalno za nju pripremi. To nije bio slučaj s nekim od prethodnih rehabilitacijskih programa, na koje ga je majka, prema njenim riječima, morala tjerati. Ići u specijalizirane ustanove znači biti stigmatiziran, a u slučaju Zejda i njemu sličnih to je tako lako izbjeći.
