Ukoliko ste nastavnica koja trenutno nastavu drži preko videopoziva, sigurno vam se desilo da vam se ekran zamrzne? Ili da se pojavi čudan eho? Uz to sve pokušavate pričati jasno jer u vas bulji (najmanje) dvanaestak glava? Kad završite nastavu imate sastanak sa kolegama? A onda i porodični videopoziv?
Otkako je zavladala pandemija, svi sve više koriste videopozive, a BBC Worklife je razgovarao sa dvije osobe koje su stručnjaci u području komunikacije na daljinu i oni su objasnili zašto je nastavnicama (a i drugim profesionalcima) napornije raditi preko kamera.
Gianpiero Petriglieri je profesor na poslovnoj školi Insead i istražuje održivo obrazovanje i razvoj na radnom mjestu, dok se Marissa Shuffler, profesorica na univerzitetu Clemson, bavi istraživanjem o zdravlju na radnom mjestu i efikasnosti rada u timovima. Oni objašnjavaju da postoji velika razlika između videokomunikacije i razgovora licem u lice.
Videokomunikacija zahtijeva viši nivo fokusiranosti. Naš mozak mora napornije raditi kako bi procesuirao neverbalnu komunikaciju, što zahtijeva više energije. Naši su umovi zajedno, ali naše tijelo osjeća da nismo. Ova disonanca znači i da možemo u isto vrijeme osjećati sasvim suprotne osjećaje, i to nas iscrpljuje. Nije moguće imati prirodnu komunikaciju na ovaj način, kaže Petriglieri.
Tišina je još jedan od negativnih faktora – u normalnom razgovoru tišina daje prirodan ritam, u videorazgovoru ona stvara anksioznost ili nelagodu, kaže profesorica Shuffler i dodaje da su ljudi, kada razgovaraju preko kamera, mnogo svjesniji da ih sagovornik pažljivo posmatra te da to doprinosi pojavi stresa, jer je ljudima teško posmatrati vlastito lice dok govore ili ne razmišljati o tome na koji bi se način trebali ponašati pred kamerama.
Naglašavaju da trenutna situacija, bilo da se radi o zabrani kretanja, karantinu ili radu od kuće, ima dodatni negativan uticaj na profesionalce koji rade online.
Ti videopozivi su jedna vrsta podsjetnika na ljude i stvari koje smo trenutno izgubili i istina je da smo svi umorni, kako introvertne tako i ekstrovertne osobe. Svi smo podložni osjećaju da nam je sve ovo strano. Osim toga, naše društvene uloge odigravaju se na različitim mjestima, a sada to nije slučaj. Zamislite da odete u bar sa prijateljima i u tom baru morate razgovarati sa profesorom, tu su i vaši roditelji, a poslije i neko s kim izlazite. Čudno, zar ne? Upravo to je ono što sada radimo. Zatvoreni smo u jedan prostor, u situaciji koja sama po sebi izaziva anksioznost, i jedini način na koji možemo imati bilo kakvu interakciju jeste kompjuter, kaže Petriglieri.
Marissa Shuffler dodaje i kako je nedostatak odmora izraženiji kada se radi od kuće i da mnogi osjećaju kako moraju raditi napornije da bi zadržali svoj posao.
Na pitanje da li videopozivi sa prijateljicama opuštaju, profesorica Shuffler smatra da se to neće desiti ukoliko su ti pozivi shvaćeni kao obaveza.
Kada se radi o videopozivima sa mnogo ljudi, situacija je drugačija. Ljudi vole gledati TV jer mogu pustiti da im mozak odluta. U videopozivima sa velikom grupom ljudi imate osjećaj da gledate TV, ali i da TV gleda vas. Vaša individualna moć je dosta umanjena, a problem je i što koristite isti medij koji koristite za posao, kaže Petriglieri.
Upitani kako se odmoriti od videopoziva, oboje se slažu da ih treba ograničiti i učestvovati samo u onima koji su zaista potrebni. Napominju da kamere ne bi uvijek trebale biti obavezne i da je pomjeranje ekrana nastranu, umjesto da stoji odmah ispred govornika, dobra ideja, posebno kada je sastanak ili razgovor sa više ljudi, jer taj zakrenuti ekran pruža osjećaj blage distance, kao da je osoba koja učestvuje na sastanku u susjednoj sobi i poziv može biti manje naporan. Uz to sugerišu da nekada treba razmotriti i mogućnost slanja dokumenata sa jasnim uputama, umjesto objašnjenja preko kamere.
Marissa Shuffler predlaže i da čas ili sastanak počne ležernim razgovorom; između časova i sastanaka treba pokušati raditi vježbe istezanja i unositi tečnost u organizam, kao i kada rad bude završen.
Moramo stvoriti mehanizam koji će nam dozvoliti da ostavimo jednu verziju našeg identiteta na stranu i da se okrenemo drugoj verziji naše ličnosti, dodaje Petriglieri i naglašava da je naročito bitno kada se posao završi i kada počinu aktivnosti vezane za privatnu sferu života.
