Na fotografiji snimljenoj u blizini sarajevske Vječne vatre plakat za književno veče jednog od najcjenjenijih savremnih bosanskohercegovačkih pisaca jedva se nazire od smeća. Tako je slučaj ilustrovao slogan - "Prkosimo stvarnosti" - pod kojim Sidran jednom mjesečno u Kamernom teatru okuplja prijatelje, čitaoce i publiku.
Zaista u mnogo čemu ta stvarnost podsjeća na ovo smeće oko pjesnika: šarena je, vesela, lagana, ispražnjena od sadržaja, potrošena, satkana od različitosti, sušti "suživot". (O kojem je ovaj pjesnik rekao: "ko mi spomene suživot poslaću ga u sukurac.")
Književnost u toj stvarnosti ima mjesta samo ako je i sama takva. Zato prkošenjem neće mnogo postići. Jer se s pozorišnih dasaka glas ne čuje tako jako i tako daleko kao iz školskih udžbenika. Samo što taj glas iz udžbenika nije čist i jasan. Jer je zagušen graktanjem patriota, koji poeziju prepoznaju jedino u himni.
Kad je saznao da su pjesmu "Zašto tone Veneceija" sastavljači federalnog nastavnog plana i programa uvrstili u 9. razred devetogodišnje osnovne škole, Sidran je kazao da "te ljude smatra nekompetentnim i za književnost i za pedagogiju, jer ta pjesma po svojim značenjima i po svojim smislovima traži daleko odraslijega i kompetentnijega, mjerodavnijega čitaoca, ona je zatvorena i nedostupna za dječiju pamet trinaestogodišnjaka i četrnaestogodišnjaka."
Ali ko je ikada priznao da kreatori školskih planova i programa treba da vode računa o interesima i mogućnostima djece? Njihova osnovna i najvažnija zadaća je odužiti se nacionalizmu čiji su doživotni stipendisti. Đaci su za njih tek sirovina za buduće mitingaše, drvna građa iz koje treba istesati oklagije za zastave na prazničnim banderama.
Brzinom kojom tone Venecija u mulj propada i književnost u čitankama. Šta vrijedi pjesniku jednom mjesečno prkositi stvarnosti, kad stvarnost prkosi njemu svakog dana u stotinama učionica?
Jezik primjeren uzrastu nerasta
Otvori dijete, tako, čitanku, jednu i jedinu za deveti razred, na stranicama 50 i 51. Tamo veliki naslov - "Zašto tone Venecija" - i crtež na kome je gondola okovana ledom. (Ili bi to trebalo da predstavlja crtež Venecije na staklu murano?)
Interpretacija počinje nadahnuto:
"Pjesma spočetka gradi jednu sveobuhvatnu viziju svijeta u koju sabire vrijeme i prostor. U šta je zagledan lirski subjekt dok gradi tu viziju? Ko gospodari tim prostorom? Oko lirskog subjekta postepeno se 'spuštaju' i izoštravaju detalji te vizije. Prepoznaj taj hod u sljedećim stihovima..."
Čiji hod? Detalja koji se 'spuštaju'? Ili vremena i prostora koji se sada razabiru, nakon što su se sabrali. Ili se spušta vizija (hodajuća!), za koju nismo sigurni čija je, lirskog subjekta ili pjesme?
Autorice čitanke Azra Verlašević i Vesna Alić (iste one koje zajedno sa urednikom Muamerom Spahićem potpisuju rečenicu: "pozornicu čine i glumci koji se kreću i drugi predmeti neophodni za predstavu".) ne nalaze za shodno da djeci objasne ko je Piter Vir, kome je pjesma posvećena, niti kakvo se društvo mrtvih pjesnika u njoj spominje. Ali jezikom primjerenim uzrastu nerasta pogađaju želje sastavljača programa:
"Lirski subjekt očituje i svoju posebnu bliskost i suosjećanje s jednim prostorom, jednim narodom. O kojem se prostoru i narodu radi? (...) Inspirativno ozračje ovoj pjesmi daje bosanskohercegovačka bliža ratna prošlost. Kako je predočena ratna tema u pjesmi?"
Da se neko ne bi dosjetio jadu, pa pitao kakve veze ovo mrcvarenje pjesme i djece ima s književnošću, lekcija je obogaćena objašnjenjem "književnih pojmova":
"U modernoj poeziji umjesto nizanja podudarnih redaka, stihova, pjesnici raščlanjuju pjesnički izraz na stihove različite dužine i bez sheme rimovanja, pa čak i bez sheme rime. Takva vrsta stiha zove se slobodni stih. 'Komunikativnoj razgovjetnosti' poezije Abdulaha Sidrana doprinosi i slobodni stih koji mu pruža komfor za iskazivanje misli i osjećaja!"
Jadni Šekspir sa svojim sonetima, koliko je njegovim mislima i osjećajima bilo tijesno i nekomforno u toj strogoj formi!
Možda je ovo prilika da se oglase društva pisaca i PEN-centrovi? Jer, za koju godinu, kad se iz obrazovanja protjeraju posljedni ostaci zdravog razuma i akademske odgovornosti, njihovi članovi pisaće umjesto poezije molbe da ih se ne stavlja u čitanke i ne sahranjuje u smeće.
Autor: Nenad Veličković
Tekst i fotografija preuzeti sa DW.
