Jednom sam momku, u neobaveznom razgovoru u avionu, spomenuo kako predajem filozofiju u višoj tehničkoj školi. Predaješ Platona vodoinstalaterima, bila je njegova reakcija. Pa, da. Vodoinstalaterima, zdravstvenom osoblju, vojnicima, bivšim osuđenicima i osuđenicama, nastavnicima i nastavnicama muzičkog u vrtiću, domarima, izbjeglicama iz Sudana, budućim tehničarima i tehničarkama vjetroturbina. I svim studentima i studenticama koji smatraju da im treba diploma kako bi učestvovali u ovom karnevalu od američke ekonomske situacije. I upravo zbog te pozicije, mogu svojim stavom doprinijeti diskusiji o značaju humanističkih nauka koja se trenutno vodi i koja je, po mom mišljenju, otišla u krivom smjeru.
Naravno, mnogo je aspekata problema: nudi se sve manje pozicija za stalne profesore/ice, asistenti/ce su preopterećeni/e i sve više ih se iskorištava, država izdvaja sve manje sredstava, sve manje je humanističkih predmeta kao i mjesta za diplomante i diplomantice istih, studentska su zaduženja sve veća, tehnologijom se igra kao da će ona riješiti sve naše probleme, a na studente se gleda kao na potrošače. Štaviše, bojim se da ova ekonomsko-birokratska logika, gdje u obrazovanju koristimo pojmove kao što su računica, vrednovanje (poslovnog) rezultata ili bilanca uništava vrijednosti koje su od osnovnog značaja u relaciji društvo – humanističke nauke, ali koje su okosnica demokratije.
Problem sa humanističkim naukama, ako mene pitate, ne odnosi se samo na humanističke nauke, nego i na ono što nazivamo slobodne vještine (književnost, jezike, filozofiju, historiju, matematiku i nauku), što uključuje i ekonomiju. Znači, polovinu STEM disciplina (nauka, tehnologija, inžinjerstvo i matematika). Međutim, ukoliko je cilj obrazovanja puki ekonomski razvoj i tehnološki napredak, onda će ove discipline, zajedno sa humanističkim naukama biti podređene (do neke mjere to već jesu) rastu i razvoju koji želimo postići u budućnosti. Zašto se obrazovne ustanove ne bi fokusirale na predmete kao što je poslovni kalkulus ili algebra za medicinske sestre? Ili, ukoliko vam astronomija, evolucija ili ekonomska historija nisu hobi ili uža specijalnost, zbog čega biste na fakultetu odabrali neki od ovih predmeta? Da li, onda, uopće postoji neka korist od izučavanja slobodnih vještina, posebice predmeta kao što je filozofija? U čemu je svrha? Ukratko, zašto bi vodoinstalateri učili o Platonu?
Smatram da trebamo težiti društvu u kojem žive slobodni ljudi, a ne društvu u kojem postoje samo dobro plaćeni menadžeri/ce i zaposleni/ce. Henry David Thoreau napisao je (kao da živi u današnjem vremenu): Čini se da smo zaboravili da je za Rimljane termin slobodno obrazovanje ustvari značio obrazovanje slobodnih ljudi, dok je učenje zanata i struke koja će vam dati hljeb značilo obrazovanje robova.
Tradicionalno su slobodne vještine bile privilegija visokog staleža, za što postoje tri bitna razloga. Prvi od njih jeste taj da su pripadnici visokog staleža imali dovoljno slobodnog vremena da se bave plemenitijim aspektima ljudskog života: svirati Beethovenove kompozicije, izučavati botaniku, čitati Aristotela ili proputovati Italiju kako bi rasplamsali maštu. Drugi razlog leži u činjenici da je ovim osobama rođenjem zagarantirana liderska pozicija, kako u politici tako i u poslovnom svijetu. Zbog toga je biti dijelom aristokratije značilo imati vještinu da razmišljate svojom glavom. Pripadnici/e nižeg staleža ocjenjuju se na osnovu toga koliko su uspješni u ispunjavanju postavljenih zadataka, dok oni/e iz višeg staleža moraju znati kako ocijeniti rezultat i staviti ga u kontekst vrijednosti. Treći razlog je generalno nešto što se podrazumijeva – na proizvode koje povezujemo sa slobodnim vještinama gleda se kao na pokazatelj prestiža i privilegiranosti, na način da se viši slojevi mogu izdvojiti od onih koji svoje slobodno vrijeme i imanje moraju steći radom.
Naš intelekt ne može prihvatiti društvo gdje nekolicina privilegiranih uživa u bogatstvu i slobodi, dok ostatak stanovništva naporno radi za njih. Međutim, upravo takvo društvo stvaramo ukoliko pristanemo okrenuti leđa slobodnim vještinama. U Americi bogati plaćaju ogromnu sumu novca za privatne časove, školarine za koledže gdje se podučavaju slobodne vještine, kao i elitne fakultete na kojima njihova djeca mogu dobiti priliku da razvijaju svoje umove, kite se perjem kulturnih prijestolnica i usvajaju vještine koje će ih jednog dana učiniti utjecajnim članovima i članicama društva, dok pričaju o vrijednosti obrazovanja za one manje privilegirane kao o nečemu što će ih pripremiti za potrebe globalne ekonomije. Štaviše, često podržavaju sistem koji je dizajniran tako da proizvodi dobre zaposlenike/ce, odnosno poslušne ranike i radnice. U takvoj je situaciji sve manje novca namijenjenog za finansiranje državnih obrazovnih ustanova, dok je cijena obrazovanja sve veća. Srednji stalež (da ne govorimo o onima koji su siromašni) u takvoj situaciji mora izdvajati sve više vremena i novca kako bi osigurao znanje koje je u principu namijenjeno svim slobodnim ljudima.
Iz iskustva profesora koji je podijelio dosta loših ocjena znam da mnogi ljudi nikad neće moći shvatiti vrijednost slobodnih vještina, bar ne u određenom periodu svog života. (Kad god se vraćam sa neke konferencije, muči me misao da su upravo ljudi koji ne shvataju vrijednost filozofije dobili priliku da budu profesori/ce filozofije!) Ali ne mislim da su ti ljudi određeni ekonomskom situacijom ili poslom koji rade. Predavao sam i na elitnim školama, kao i na onim manje elitnim, i iskustvo mi govori da među budućim vodoinstalaterima ima jednak broj poklonika Platona kao i među budućim čarobnjacima Silicijske doline; zdravstvene radnice i vojnikinje jednako su bitne sudionice demokratije koliko i doktori ili biznismeni.
Cijeli tekst na engleskom jeziku: Why I Teach Plato to Plumbers
Autor: Scott Samuelson
Prevela: Merima Dervišić
Fotografija preuzeta sa www.theatlantic.com.
