S vremena na vrijeme uhvatim se kako razmišljam o svom konačnom cilju, o onome što želim i šta sam željela kad sam odlučila da postanem nastavnica. Svaki dan isti, rutina koja se uvuče pod kosti i lagano ti određuje sve sljedeće korake koje si planirao uraditi. Toliko grešaka, toliko ispravljanja, crvene olovke, tomovi živaca, neispavane noći i neponovljivi sati pisanja priprema. Ah, taj plemeniti poziv!
Nedavno sam obrađivala postavljanje pitanja na engleskom jeziku, i da čas bude malo zanimljiviji, kako učenici obično vole da pitaju učiteljicu privatne stvari, dopustila sam im da me pitaju šta god žele. Pitanja su varirala s obzirom na poznavanje jezika i samu zainteresiranost učenika.. Međutim, jedno pitanje, koje se ponavlja iz generacije u generaciju, zašto ste postali nastavnica?, stalno me vrati u stanje transa!
Odgovor nisam smjela naglas izustiti, jer sam se bojala njegovog odzvuka. Učenica me gledala i čekala da objasnim tu odluku, kao da je to nešto čime će zaokružiti svoje mišljenje o meni.
- Da promijenim svijet... – rekla sam standardnu rečenicu. Ali ovog puta nije zvučala kao prije!
Kad sam prvi put ušla u razred, svijet se činio tako malen. Povećavao se dječijim osmijesima, njihovim peticama, lijepim riječima i gestama. Na kraju dana došla bih kući iscrpljena, umorna od slova i rečenica, od dječijih dogodovština, pismenih radova i zadaća, no naredno jutro ustala bih poletnija nego prije, jer sam saznala ili naučila kako nekome pomoći, kako nekoga, kome je to bilo potrebno, navesti da sam nauči. Listala bih knjige, guglala, ispitivala i mijenjala metode, nanovo bih kopirala, pa opet izmišljala nove zadatke, drukčije načine, toplije pristupe. No, moj cilj i dalje nije bio dostižan. Nisu svi naučili. Nisu svi shvatili.
Svi mi nastavnici znamo kako je raditi u školi, kakve su povlastice nas koji s tuđom djecom svakodnevno provodimo više vremena nego s vlastitom, koji ubiremo plodove svog rada gledajući osmijehe učenika kad nešto shvate, kad urade zadatak ili kad dobiju ocjenu za svoj trud. Znamo i kako je teško svakodnevno ponavljati iste stvari, boriti se s istim problemima, moliti učenike da rade, tražiti znanje i onda kad niko nije zainteresiran da ga da.
Ja sam jedna od tih nastavnica. Vjerujem da svaki učenik i svaka učenica može naučiti. Vjerujem da svako dijete mora ići u školu. I vjerujem da samo škola, samo edukacija može svima život učiniti lakšim. A onda se spotaknem i u padu povežem pojedine tačkice, koje ranije nisam primjećivala i, još jače nego sam trebala, glavom udarim o tlo.
Ne, nisam pala! Ne bukvalno!
Zašto ovo pišem?
Prošle godine imala sam učenicu koja je često izbivala iz škole. Prečesto. Bila sam pomalo ljuta, nekad sažaljiva, ali uglavnom sam joj stalno govorila da mora dolaziti. Dolazila je i njena majka, govoreći da je bolesna, da ne može doći, nekad i neće, ali da je ne prijavljujemo jer će izgubiti socijalnu pomoć. Okrutno sam razmišljala kako joj to i treba, kad dijete ne šalje u školu, već ide, ponekad, da prosi na pijaci ili poslije pojedinih okupljanja. Mislila sam da sa školom ima veće mogućnosti, prilike, način i bolji pogled na život i ono što slijedi dok odrasta. I dalje vjerujem, ali...
Licemjerni smo!
Prošle sedmice, vraćajući se sa posla, ugledala sam dječaka kako pješači, po snijegu i vjetru u laganoj vjetrovci i kratkih hlača do gležnjeva. Taman sam ga bila prošla, kad mi je sinulo da ima još najmanje tri kilometra do kuće po tom vremenu (prve kuće su najmanje tri kilometra). Zakočila sam, a on je, ne razmišljajući, dotrčao do auta i sjeo.
Inače, prvo što bih ga upitala bilo bi zašto je sjeo u auto nekome koga ne zna, a potom bih ga iscrpila pitanjima kako je u školi, uči li i šta voli. U tih četiri minute, koliko smo se vozili, samo sam se suzdržavala da ne zaplačem.
Osmi je razred i pokazaće mi gdje da stanem. Nije toliko ledeno, a njegove ruke bile su modre i suhe, kao u starijeg čovjeka. Jakna mu je bila malo preko laktova, a hlače, kad je sjeo, do pola lista. Bez čarapa!
Imao je dobre cipele, plitke. Uši su mu bile crvene, a pri vrhu plavkaste. Lice puno kapilara, smrznuto.
- Ovdje – rekao mi je, a ja sam jedva dozvala noge da dotaknu kočnicu i kvačilo. - Hvala.
- Svaki dan pješačiš? – pitala sam brzo.
- Aha. Idem u školu.
Sutradan sam ponijela neku jaknu koju sam imala i par čarapa, ali ga nisam srela. Mjerila sam kilometražu od njegove kuće pa do škole, 3,7 kilometara, što je nedovoljno da ima besplatan prevoz. Pitala sam se da li su isti standardi za djecu iz grada, koja hodaju u toplim bundama i futrovanim čizmama po trotoaru, osvijetljenom i označenom za pješake, i za ove učenike koji pješače cestom, kojom svakodnevno auta prolaze, bez predviđenog prostora za pješake, neosvijetljenom, između brda i šuma, gdje vjetar se trše s koje strane će više zapuhati? Da li su ista pravila i za učenike koji se smrznuti, ispod kratkih vjetrovki i kratkih hlača, griju u razredima i pokušavaju razmišljati, pamtiti i učiti obgrljeni vlastitim problemima kao i za djecu koja su tek toliko sretna da imaju toplu jaknu, toplu sobu i hranu na stolu?!
Da li ja, nastavnica, smijem tražiti od takvog učenika da zna sve nepravilne glagole napamet? Ili da zna postaviti pitanje na engleskom? Ili da uopće ima interes za moj život da me nešto pita?!
Da li smijem tom učeniku zaključiti jedinicu, zagalamiti ili tražiti od njega da svoj nadljudski napor uloži u moj predmet, dok mu zebu pleća, i prsti su mu odumrli jer je jutros kaskao džadom tražeći razloge da korača?!
