Pročitala sam sve brojeve Školegijuma, ali se stalno vraćam na deveti broj i pitanje Zašto je lakše dobiti tekst iz Splita nego iz Sarajeva?
Kao nepopravljivu idealisticu i odskora prosvjetnu radnicu uistinu me oduševljava vaša ideja; poštujem vašu akciju, shvatam frustraciju, pa već i ogorčenost; jako cijenim vaš trud. Shvatam i vaše razočarenje jer mi ostali ćutimo i ne javljamo vam se. Prvo ste pozivali na saradnju, a sada nastojite isprovocirati reakciju... i ništa. Da, lakše je dobiti tekst iz Splita nego od mene, a evo i zašto:
Ovdje ne dolaze ni Super Oglasi, niti imamo internet
1. U selo, u kojem živim i radim, ne dolazi nijedan broj novina u kojem ovaj dvolistak izlazi. Nemamo mi ništa ni kupiti ni prodati da bismo kupovali Super Oglase.
2. Internet ne koristimo, a i teško vas je pronaći – u mojoj školi niko ni ne zna za Školegijum.
3. I da zna, nikome ne bi rekao – jer ovdje svako vodi svoju brigu; uz parolu: Kud svi, tu i mali Mujo!
4. Poštuju to i roditelji, pa niko ne postavlja glupa pitanja.
5. Zakon kaže da je zabranjeno djelovanje političkih stranaka u školama, ali svi ovdje znaju da stranke sve diktiraju. Svi znaju i koje, jer radim u onom fenomenu dvije škole pod jednim krovom!
6. Naravno, ovdje ni to ne funkcionira: dvije su škole i dva su krova, pa su i dvije zbornice, dvije sekretarice, dva domara, dva podvornika, dva puta po dvije čistačice, a onda dva parkinga, dvije sendvičare, a ovih dana i dvije sklize!
7. Radna mjesta, mjesta u odborima i sindikatu su izdiktirana unaprijed. Neka radna mjesta se zaborave pomenuti u konkursu, pobrka se i broj časova, ne stigne se otkucati obavijest o sjednici, a da ne spominjem koliko kasne izvještaji sa sjednica.
8. Ipak, svi su ovdje multitalenti: predaju sve, mijenjaju sve.
9. Nastavniku se ovdje može desiti da ga uopće ne prime po konkursu, ali da odjednom ima i razredništvo i sedam časova preko norme; može mu se desiti da niko osim njega ne konkuriše, ali da ipak posao ne dobije; može se desiti i da ga na putu pitaju bi li radio u školi...
10. U ovoj školi Godišnji plan rada nije usvojen! Ne postoje stručni aktivi. Sekcija gotovo da nema.
Knjiga 1001 noć nimalo ne liči na seriju
11. Ovdje nema generalne probe prije priredbi, pa se ponavljaju recitacije i igrokazi, voditelj na priredbi dozna da je voditelj, a mikrofon uporno preskače.
12. Šeherzada je glavna tema razgovora u zbornici i u učionici, knjiga 1001 noć je najčitanija, ali je glupa jer nema Onura i ništa nije kako treba.
13. Selam je ovdje školski, a ne islamski pozdrav.
14. Altruizam je nepoznati termin, pa nisi dobar ni kad o svom trošku i vremenu ofarbaš svojim učenicima klupe.
15. Treba šutjeti! Treba pisati po tabli i kad je ona na podu. Treba okačiti jaknu o vješalicu iako su sve kuke popucale.
16. Učenici nemaju na raspolaganju pravopis, gramatiku, rječnik, enciklopediju, nekako se da naslutiti.
17. Udžbenici se godinama javno nabavljaju pod sumnjivim okolnostima, također.
18. Ali meni je dobro. Uh, kako je moglo biti! Nakon 40-ak konkursa, 20-ak razgovora, ovdje imam cijelih pet časova. Dobro i to izvukoh, jer kad prvi put pomenuh žalbu, odjeknuše riječi: “Pa ti još ni ugovor nisi potpisala!” A na žalbe ne odgovaraju nikad.
Nepisano pravilo je zakon
19. I moj predstavnik u školskom odboru zaboravi zastupati me na sjednici, iako sam mu tri puta sve objasnila.
20. Ali bolje je šutjeti; do naredne godine isti fakultet završavaju još dvije djevojke iz mog sela: jedna je politički podobna, druga ima članove porodice koji su dugogodišnji radnici škole. K tomu još da prostiš, moji bližnji su u nekoj drugoj stranci i nema veze što ja nisam, ovdje je nepotizam pravilo bez izuzetka.
21. Ah da, postoji ovdje još jedno pravilo bez izuzetka: zove se nepisano pravilo. Ono služi za slučajeve kad ti još uvijek nastoje kulturno objasniti da iako si zakonski u pravu od toga nema ništa i da se makneš, inače...
Autorica je dobitnica Nagrade Duško Kondor za građansku hrabrost 2013. godine.
Foto: Emil Grebenar
