Imala sam priliku da pratim pripremu učenika i nastavnica za takmičenja. Nastavnici svakodnevno obavljaju redovne poslove propisane 40-časovnom radnom sedmicom, a istovremeno još 20 časova posvećuju takmičarima. Dolaze u školu prije i ostaju poslije nastave zbog individualnog rada s njima, pripremaju složene zadatke, a u svoje slobodno vrijeme u kontaktu su putem društvenih mreža. Razmjenjuju zadatke, rješenja i vlada divna timska atmosfera.
Za to nastavnici i nastavnice ne dobijaju prekovremene sate, a rade tako mjesecima.
Takmičarke svu snagu i entuzijazam usmjeravaju u rješavanje više stotina složenih zadataka koje većina nas ne bi znala riješiti. Istovremeno, ne smiju zaostati u redovnoj nastavi, i za to su im potrebne izuzetne organizacijske sposobnosti. Ipak, kad biste vidjeli osmijeh djeteta koje je samo uspjelo riješiti težak zadatak, shvatili biste šta ih motiviše.
Vlast poštuje rad i znanje tih učenica i nastavnika tako što za osvojeno prvo mjesto na općinskom takmičenju dobijaju pohvalu i 50 KM.
U školi inače učimo lekcije za različite testove, a u životu dobijamo testove koji nas uče najvažnije lekcije. Ova pandemija je svojevrstan životni test. Cijeli svijet očekuje rezultate rada naučnika koji su koncentrisani na razvoj novih metoda zaštite od virusa, kao i metoda njegovog liječenja.
A do juče je naučnoistraživački rad bio najmanje cijenjen u čovjekovoj svakodnevnici.
Danas je BiH na dnu evropske ljestvice po ulaganju u ovaj resurs (0,2% godišnjeg BDP-a), a 1990. godine ulagala je 1%. Univerziteti u Kembridžu i Oksfordu dnevno potroše sredstava koliko BiH godišnje uloži u razvoj nauke. Kod nas se ulaganje u nauku tretira kao trošak, a ne kao investicija u budućnost. Pojedinci koji uspiju napraviti neki naučni iskorak nemaju nikakvih satisfakcija od države, a to utiče na motivaciju bavljenja naukom, jer ambijent sa nikakvim ulaganjem naprosto tjera mlade istraživačice u bijeg.
Godinama govorimo o problemima neulaganja u istraživačku infrastrukturu, neprepoznavanju naučnog rada kao društveno važnog i neposvećivanju pažnje razvoju naučnog/kritičkog mišljenja kod đaka. Nemamo dovoljno obrazovanu radnu snagu za istraživački rad niti činimo nešto da zadržimo mlade u BiH. Možda je vrijeme da razmišljamo šta i kako dalje.
Svako dijete zapravo je naučnik koji svim srcem želi da potraži odgovore na to kako svijet oko njega funkcioniše. Neophodno ih je inspirisati da taj entuzijazam ne zamre.
Jedan od načina koji je dosad primjenjivan jeste organizacija takmičenja u osnovnim i srednjim školama. Pedagoški zavodi to rade svake godine i neki od ciljeva tih takmičenja su popularizacija znanja, razvijanje učeničkih potencijala, otkrivanje nadarenih učenica i pružanje mogućnosti da iskažu svoj talenat i steknu nove kompetencije, uvođenje učenika u samostalni istraživački i stvaralački rad, priprema za život i cjeloživotno učenje...
Pokušajte sad zamisliti situaciju u kojoj naša država odluči da počne ulagati u budućnost. Svaka škola ima infrastrukturu za edukaciju kroz STEM, i to nam je obrazovni prioritet. Svaka škola je modernizovana, a nastavni kadar kvalitetno educiran za primjenu modernih tehnologija.
Nastavni planovi i programi su revidirani i iz njih je izbačeno sve nepotrebno, a učenike ranije usmjeravamo u pravcu za koji pokazuju afinitet.
Povećano je izdvajanje za naučnoistraživačku djelatnost na najmanje 1% BDP-a, s obzirom na to da su nam izdvajanja Izraela i Južne Koreje od 4,2% nedostižna.
Imamo fond za podsticaj i stipendiranje rada učenika i njihovih mentorica od najranijeg uzrasta iz bilo koje oblasti nauke i umjetnosti.
Šta mislite koliko bi naših mladih matematičarki, fizičara, hemičarki, biologa, informatičarki i drugih, uz pomoć svojih mentora, izraslo u najbolje svjetske naučnike i naučnice?
Koliko bismo tada imali svjetski priznatih slikara, sportista, muzičkih i drugih umjetnica?
Nauka i znanje su teški, no kroz adekvatno formiran i opremljen obrazovni sistem koji pruža prilike, a ne prepreke, učinili bismo prvi korak ka povećanju zainteresovanosti za nauku.
Ova situacija u kojoj se nalazimo dokazuje da su nauka i znanje vrijednosti i pokretači društva.
Ili nas ni ova pandemija još nije naučila lekciju?
