Obrazovanje i odgoj djece najljepši je i najteži, najplemenitiji i najradosniji posao na svijetu.
Ako ga radimo ne očekujući ništa zauzvrat, nikakvu nagradu ili zaradu – dobit ćemo više nego što smo mogli poželjeti. Bit ćemo stvaraoci boljeg, ljepšeg i radosnijeg svijeta.
Obrazovanje počinje s rođenjem (ili čak prije rođenja, kako tvrde neki stručnjaci) i završava se na kraju života. Roditelji svojoj djeci neprestano pružaju znanja o svijetu u kome odrastaju i izuzetno su uspješni učitelji dok su njihova djeca sasvim mala. Većina ponašanja su im prihvatljiva i rijetko imaju nerealna očekivanja – ako ne može da dohvati zvečku, roditelji ga ne grde i ne kažnjavaju – jednostavno će sutradan pokušati istu stvar ponovo. Njihov stav je: dijete još uvijek ne može dohvatiti zvečku, ali će to uspjeti ovih dana. Daju im veliku slobodu da uče ono za šta su i kada su spremni. Ostavljaju im i potpunu odgovornost za to ŠTA uče i KADA će naučiti. Imaju apsolutno povjerenje u njihovu sposobnost učenja i rijetko razmišljaju o urođenom potencijalu za učenje. Svakodnevno se vide dokazi o tome koliko je dijete naučilo samo kao naprimjer da podigne nešto, prepozna nekog, prevrne se, saopšti da je gladno i žedno... Roditelji kao da imaju prirodnu sposobnost da budu uspješni učitelji svoje djece i u tom periodu i profesionalne nastavnice mogu mnogo naučiti od njih. Tad su djeca najsretnija.
Kako dijete raste i počinje učiti da hoda i govori (a obje funkcije se uče bez formalnog podučavanja), nešto počinje da se dešava s roditeljima. Oni gube učiteljsku efikasnost.
Počinju da treniraju svoju djecu, da ih uče lekcijama, forsiraju, koriste nagrade i kazne, pridikuju i ocjenjuju. Porede ih s drugima, brinu se i nerviraju. Kada se dijete počne opirati svemu tome, okrivljuju ga i oslanjaju se na svoju moć i autoritet. Zaboravljaju da je svakom od nas potrebna afirmacija. Dijete koje je ne doživljava u porodici tražit će je na nekom drugom mjestu. Još tada roditelji odlučuju šta je dobro za djetetovu budućnost, pa ga uključuju u različite oblike formalnog obrazovanja, poput učenje stranih jezika, sviranja instrumenta, mentalne aritmetike... Ne shvataju da bi bili daleko bolji učitelji kada bi zapamtili da djeca više vole samostalno učiti, kroz igru i aktivnosti, nego da ih odrasli podučavaju. Ipak, ne možemo ih osuđivati jer nigdje ne postoji škola roditeljstva. Kome da se obrate kad ne znaju šta da rade?
Vrtići pokušavaju da ispoštuju te prirodne potrebe djece, ali su i oni ograničeni propisanim planovima i programima, nedostatkom sredstava i kapaciteta...
Polaskom djeteta u školu, taj proces se nastavlja. Sve je propisano nastavnim planom i programom i godišnjim planom rada škole i zakonski je obavezujuće. Na sve to ni dijete ni nastavnica ne mogu uticati. Odluke o sadržajima i obimu plana i programa donose se daleko od škole. Uvodimo redovni čas engleskog jezika i informatike u prvi razred ne razmišljajući o posljedicama. Želimo da nam šestogodišnje dijete ovlada svim mogućim znanjima koja će mu trebati u 21. vijeku. Niko ne razmišlja o opterećenju i sposobnostima djeteta tog uzrasta, a o željama da i ne govorimo. Tačno je da djeca brzo uče strane jezike, ali samo kroz igru, bez prisile i propisanih ishoda učenja. Istovremeno, niko ne razmišlja o tome koliko učenje stranog jezika utiče na opismenjavanje na maternjem jeziku. Mi i bez stranog jezika imamo previše logopedskih tretmana učenika prvih razreda.
To najbolje znaju učitelji i učiteljice. Uostalom, šta je važnije: maternji ili strani jezik?
Neprestano kritikujemo djecu da provode mnogo vremena za kompjuterima, a onda uvodimo čas informatike u prvi razred. Sad već dolazimo u situaciju da nam prvačić kaže da ne voli školu. Nedavno sam pitala učenicu prvog razreda šta joj se dopada u školi, a njen odgovor nam treba biti zvono za uzbunu. Rekla mi je da voli samo ples, a ples joj je vannastavna aktivnost.
Neminovno se nameću pitanja: Gdje mi to žurimo? Za šta spremamo svoju djecu? Da li zadovoljavamo dječije potrebe, uvažavamo specifičnosti uzrasta?
Dokazano je da djeca bolje uče kad su spremna. Zašto ih izlažemo stresu?
Stvari koje nauče bez užitka, brzo će zaboraviti. Kakva li nas budućnost čeka?
