Predstava prati sudbine deset učenika i učenica osnovne škole – petero Židova i petero Poljaka. Radnja predstave obuhvata vrijeme od 1925., kada su đaci u školskim klupama, pa sve do naših vremena, odnosno do smrti posljednjeg od njih. Priča počinje njihovim predstavljanjem – ustaju sa stolica i navode svoja imena, zanimanja očeva i zanimanja kojima se žele baviti u životu: glumica, krojačica, pilot, liječnica, obućar... Ovom scenom predstava će i završiti, samo će glumci biti u drugoj odjeći – bijelim odijelima.
Naime, nakon uvodnih scena u kojima svjedočimo prvim ljubavima, prijateljstvu i veselim školskim danima, počinju se dešavati stvari u kojima ne mogu učestvovati svi iz razreda. Na samom početku predstave, razred napušta Avram, jedan od Jevreja, tužan zbog odlaska. Rabin je savjetovao da Jevreji odu u Ameriku pa se cijela Avramova porodica seli. Međutim, Avram će biti prisutan u cijeloj predstavi preko pisama svojim prijateljima u kojima ih je obavještavao o svom životu.
Jedna od scena koja nagovještava prelaz iz atmosfere dječije radosti u mrak nacizma koji i djecu opsjeda je raskol među drugovima i drugaricama kada Poljak iz razreda, Heniek, pozove ostale Poljake da obave katoličku molitvu. U toj sceni, dok se Poljaci mole ispred školskih klupa, Židovi se povuku na kraj učionice. Tu nešto razgovaraju i smiju se, dok Heniek ne vrisne Je li to vama smeta što se molimo?!
Slična je scena sa Manechemom koji je kupio novi bicikli zove Doru da idu u kino. Međutim, to se ne desi jer su mu ga Zygmund, Risiek i Heniek oteli pa onda šutali i razbili. Bila je to scena koja je nagovijestila dalja dešavanja u predstavi. Nakon ovoga, slijedi vremenski skok, Dora i Manechem su se vjenčali i dobili dijete, a Zygmund, Risiek i Heniek nekoliko puta se grupišu na sceni i gordo pjevaju pjesme s porukama poput: Živjela Poljska!, Poljsku od Židova oslobodi Gospode! i Bog će nagraditi onog ko u domovinu vjeruje! što govori o njihovoj pripadnosti ideologiji nacizma.
Scene u predstavi se smjenjuju brzo, a prate pojedinačne sudbine svakog od likova. Prvi iz razreda strada Jakub Kac koga su Zygmund, Heniek i Risiek ubili kada im je htio pročitati pismo od Avrama.
Predstava tematizira i silovanja koja su školski drugari, Poljaci, počinili nad kolegicama, Jevrejkama, iz razreda. Naime, Zygmund, Risiek i Heniek su dolazili u Dorinu i Manechemovu kuću tražeći Manechema, ali su našli Doru, samu sa bebom u naručju. Zygmud i Risiek su je silovali, Heniek ju je držao da se ne otima. Dora je preživjela ovo, i mučenje sa drugim Jevrejima iz grada kada su na užasnoj vrućini kašikama plijevili travu po ulicama –čistili zemlju koju su prljali svojim prisustvom. Dok su Jevreji tako radili, okolo su stajali momci sa štapovima koji bi ih udarali ako bi prestali sa plijevljenjem. U masi ljudi koji su također gledali i vrijeđali na različite načine, Dora je spazila Zochu i molećivim, izmučenim glasom tražila od nje vode. Molila ju je i da uzme dijete, da ga odhrani, da ono preživi. Zocha je rekla da ne može, ne zna šta bi joj muž rekao. Zocha joj nije otkrila da se Manechem kod nje skriva, niti je kasnije rekla Manechemu da je vidjela Doru. Skrhana, Dora je poslije rastanka sa Zochom samo rekla: Nije mi vode donijela. Kolegica.
Dora će uskoro, zajedno sa sinom u naručju, umrijeti u štali u kojoj je bilo zatvoreno 1600 Jevreja. Štalu su posuli naftom i zapalili Zygmund, Risiek i Heniek, i o svemu tome pričali uz grohotan smijeh. Kasnije, tada već stari, bolesni i vječito pijani Wladek u svjedočenju je govorio o tome kako su morali sahraniti žrtve iz te štale. Većinu su morali raskomadati da bi se pokop lakše obavio, a on nije dozvolio da cijepaju Dorino tijelo, grčem spojeno s tijelom njene bebe.
Među Poljacima iz razreda bilo je i onih koji nisu zanemarili školska prijateljstva zbog ideologije. Tako je, naprimjer, Zocha cijeli rat u svinjcu skrivala Manechema koji je pobjegao iz grada nakon što je saznao za sudbinu Jakoba Kaca. Među njima se kasnije rodi ljubav i počinju planirati bijeg u Ameriku nakon smrti Zochinog muža, starog Poljaka. Zygmund je poslije rata shvatio da se Manechem skrivao kod Zoche zbog čega ju je silovao. Zocha će nakon toga otići u Ameriku, tamo se udati, a pod stare dane otići u starački dom. Manechem je ostao u Poljskoj da pokuša zaraditi nešto novca da ode Zochi. Međutim, stvari nisu išle po planu: nove, poslijeratne vlasti su ga zaposlile u istražne organe da ispituje osumnjičene za ubistva. Tako je on ispitivao bivše školske drugove koji su počinili mnoga zla, ali je čuo i lažna svjedočenja. Lažno je svjedočila i Rachelka.
Ona se u ratu spasila na sličan način kao Manechem. U jeku rata srela se sa Wladekom koji ju je cijeli rat skrivao u svojoj kući. Kasnije su se i vjenčali, a uslov za to bio je da se Rachelka pokrsti i uzme kršteno ime. To je prouzrokovalo svađu:
Heniek: Koje ćeš kršteno ime?
Wladek: Marija.
Heniek: Dat ćeš Židovki ime Bogorodice?!
Wladek: A Marija je šta?!
Rachelka: Dobro, evo Marijana.
Svadbu su organizovali i proslavili Zocha, Zygmund, Risiek i Heniek. Darovi koje su svatovi donijeli govorili su mnogo: svijećnjak – bio je Dorin, šećerluk – Jakobov, salvete – Dorine... Rachelka će kasnije zatrudniti, a u jednoj sceni, kada Wladek ode u šumu a ona ostane u kući, doći će na vrata Risiek u namjeri da izvrši naredbu vlasti – da se pobiju i preostali Jevreji. Svezao ju je konopcem za bicikl pa je onda ona, onako trudna trčala za njim na biciklu. Vodio ju je prema šumi da je ubije. Srećom, Wladek je zaboravio sjekiru i vraćajući se kući ugledao strašan prizor. Drama je kulminirala tako što je Wladek pucao u Risieka, prvo u stomak, onda u uho, kao kolega kolegi. Tako se Risiek pridružio Dori i Jakubu, obučen u bijelo, kao i oni. Kasnije je Rachelka lažno svjedočila o Zygmundu, rekla da kod njega nikad nije vidjela antisemitizam. Na Manechemovo pitanje zašto ne kaže istinu, rekla mu je: Ti si doputovao i otići ćeš, a sjeti se Arhimedovog zakona i sjeti se Kanta o zvijezdama - Dvije stvari me ispunjavaju sve većim strahopoštovanjem i udivljenjem što ih više promišljam - zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni.
Heniek je postao katolički svećenik i umro je prirodnom smrću, Manechem je odselio u Izrael i tamo poginuo u saobraćajnoj nesreći nakon što mu je poginuo sin i žena ga ostavila, a Wladek je umro od raka pluća. Rachelka je umrla prirodnom smrću.
Okosnica dramskog teksta je historijski događaj od 10. jula 1941. koji se zbio u mjestu Jedwabno u Istočnoj Poljskoj kada je grupa mještana zarobila u štalu svoje komšije, njih 1600, i žive ih spalila. Predstavom se problematizuje uticaj koji ideologija ima na ljude, ali i interpretacije događaja iz prošlosti što se u predstavi vidi stalnim podizanjem spomenika na čije otvaranje je Wladek bio pozivan. Tako, naprimjer, na mjestu štale postavljen je kamen na kome je pisalo da su Hitlerovci i Žandari počinili zločin. Predstava problematizuje i odgovornost za ličnu historiju i počinjena djela što se naročito vidi u liku Henieka koji je nakon svega postao svećenik. U jednoj poslijeratnoj sceni, Heniek i Zygmund piju i, tako opušten, Heniek prigovori Zygmundu da je nagovorio Risieka da ode ubiti Rachelku na šta se ovaj iznervira i kaže mu: Hoćeš li da te podsjetim koju si nogu držao Dori dok smo je silovali?! i tada prešutno odluče da nikad više ne pokrenu ovu temu. Zygmund, uprkos svim počinjenim nedjelima, u miru je dobio visoku poziciju u društvu i posao u državnoj instituciji.
Iako govori o stradanju jednog naroda i gotovo nepojmljivim ratnim dešavanjima, u predstavi zaiskri poneka humoristična scena ili digresija. Tako, naprimjer, prije rata, dok svi u razredu plešu i pjevaju uz zvuke muzike, Manechem kaže Dori: Vjenčat ćemo se. Sad vjenčanje nije skupo, 3 rublje. – A koliko je razvod? – Pet. – Uuu! Ili kad stara Rachelka priča kako se uklopila u novu sredinu nakon što se udala za Wladeka, naučila pričati po seljački, a onda opet, sad već stara, priča kako nije išla na sahranu Wladeka jer ima televizor pa ga je gledala na njemu, i govori kako joj život nikad nije bio ljepši nego kad je ostala sama s televizorom i po cijeli dan gledala Diskoveri.
Scena je postavljena tako da je gledalište bilo u obliku potkovice pa su protagonisti/ice prilazili publici i prepričavali događaje. Zanimljiv scenografski detalj je školska tabla iza klupa po kojoj su glumci crtali – avione, Kip slobode, kukasti križ... Tako školska tabla postaje mjesto koje je skupilo presudne detalje života svakog od učenika/ica – kukasti križ, krst, srce, štala u plamenu, kuća sa mlinom...
Kostimografija se sastojala od suknji, dokoljenica i košulja za glumice i šorceva, također dokoljenica i košulja za glumce. Kada bi neko od njih poginuo, oblačili su bijele haljine ili mantile. Zbog toga, iako se konstantno povećavao broj mrtvih, broj glumaca na sceni ostajao je isti pa su i mrtvi sve vrijeme bili prisutni i mogli govoriti – kao priviđenja živima ili odgovarati na pitanja poput onih sa svadbe: Čije su salvete? Dora: Moje. Na sceni je bio i harmonikaš koji je muzički pratio određene scene i uključivao se kada su Zygmund, Risiek i Heniek pjevali u slavu Poljske.
Na predstavu su došli i učenice i učenici prvog razreda Četvrte gimnazije. Rekli su nam da su željeli da odu negdje zajedno. Iako je prvi prijedlog bilo kino, na kraju su se ipak odlučili doći na predstavu jer ih je privukao njen naziv. Ajdinu Mahmutoviću se najviše dopala simbolika bijele boje, odnosno bijelih kostima koje su glumci i glumice oblačili nakon smrti pa su onda tako obučeni mogli nastaviti učestvovati u predstavi. Svidjelo mu se i to što scene mučenja, ubijanja i silovanja nisu prikazane direktno, nego su nam ih glumci prepričavali ili su one prikazane na umjetnički način – tako da nam bude potpuno jasno šta se desilo ali da to ne moramo gledati – ili da su toliko strašne da se ne mogu ni prikazati. Rekao nam je da je sa drugarima iz razreda dugo pričao o predstavi i temama koje ona nameće te da su se složili da su svi, iako vremenski ne pripadaju dobu koji predstava prikazuje a ni tema im nije bliska, doživjeli predstavu kao da su živjeli u Poljskoj sa Dorom, Zochom i ostalima.
Emini Šehović, također učenici ovog razreda, najviše se dopao način na koji su glumci izveli predstavu. Rekla nam je da je u jednom trenutku osjećala mržnju prema nekim likovima iz predstave. Kaže da je predstava na nju ostavila veliki utisak i da joj se stalno nameću pitanja Zašto rat? Šta su ljudi uopće htjeli postići tim ratom? Dan poslije predstave, u razredu su razgovarali i došli do zaključka da je ključna stvar u našim stavovima i da ne smijemo dozvoliti da nam ih neko nameće, nego da ih stalno preispitujemo i sami formiramo.
Ova predstava osvojila je nekoliko nagrada: nagradu Novi Tvrđava teatar za najbolju režiju, Tatjana Šojić za ulogu Rachelke i Gordana Boban za Zochu dobile su glumačke nagrade, Lejla Hodžić za kostimografiju i Vedran Hrustanović za scenografiju, a Željka Udovičić-Pleština dobila je nagradu za dramaturgiju na 35. Pozorišnim/Kazališnim igrama Bosne i Hercegovine u Jajcu. Nagrade su jedan od pokazatelja vrijednosti predstave, ali njena vrijednost bit će još veća ako je pogledaju đaci iz osnovnih i srednjih škola i ako naši razredi budu mjesto gdje će se raščistiti sa ideologijama, rasizmom, homofobijom i drugim nevoljama od kojih se ne postaje liječnica, krojačica, pilot, nego ubica, silovatelj i nesretnik. Učenici i učenice sa kojima smo razgovarali nisu mogli prepoznati u svojoj sredini neke postupke koji se vide u predstavi i kažu da mrze mržnju i ne žele da se ponavljaju ružne stvari iz prošlosti. Međutim, i učenici iz razreda kojim se bavi ova predstava su se družili i zabavljali zajedno, ali to nije bila prepreka da neki od njih počine velike zločine. Samim naslovom predstave naglašena je uloga škole. Sjetimo li se historijske činjenice na kojoj je bazirana predstava, shvatit ćemo da je autor mogao vezu među protagonistima/icama ostaviti na nivou poznanstva iz istog mjesta, Jedwabno. Ovako nam predstava šalje poruku kako škola nije uradila ništa da spriječi takva dešavanja među učenicima. Zbog toga, posmatrana sa aspekta školskog odgoja djece, ova predstava može poslužiti kao dobar uvod u razgovore o razvijanju empatije i kritičkog mišljenja.
