Ovim tekstom obraćamo se čitaocima koji su zainteresovani za obrazovnu politiku u BiH. Pod obrazovnom politikom podrazumijevamo aktivnosti koje preduzimaju nadležna ministarstva i pedagoški zavodi, a što se silom zakona potom prenosi na školsku praksu. Konkretno, radi se o aktivnostima koje traju već nekoliko godina, a usmjerene su na još jednu veliku reformu osnovnog obrazovanja, koja bi trebala da ispravi sve strateške propuste prethodne. Prethodna je deklarativno prihvatila evropske standarde obrazovanja, ali je u svakom smislu samo frizirala zatečenu praksu. Nova bi trebala da te standarde suštinski uvede, što podrazumijeva prije svega afirmaciju dječijih prava, orjentaciju na ishode učenja i kurikularni pristup.
Namjera nam je pokazati, na jednom skorom primjeru, da se aktuelna obrazovna politika u Federaciji Bosni i Hercegovini može opisati kao nepromišljena i neodgovorna i da kao takva ne može kvalitetno reformisati postojeću školsku praksu.
Povod je Konsultativna radionica o izradi kurikuluma za devetogodišnju osnovnu školu u Federaciji Bosne i Hercegovine, koja je u organizaciji Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke održana 23. 12. 2013. godine u hotelu Evropa Garni u Sarajevu.
Na sajtu Federalnog ministarstva o njoj, između ostalog, stoji ovo:
Nakon šest javnih rasprava o Okvirnom nastavnom planu i programu za devetogodišnju osnovnu školu u Federaciji Bosne i Hercegovine, održanih u Sarajevu, Zenici, Tuzli, Bihaću i Mostaru, na kojima je učestvovalo više od 300 nastavnika, savjetnika PPZ-a, direktora škola, roditelja, predstavnika sindikata te predstavnika nevladinog sektora, Koordinacija ministara obrazovanja i nauke u Federaciji Bosne i Hercegovine je, na prijedlog Radne grupe za utvrđivanje metodologije revizije Okvirnog nastavnog plana i programa za devetogodišnju osnovnu školu, donijela zaključak da je neophodno izraditi kurikulum za devetogodišnju osnovnu školu u kojem će težište obrazovnog procesa biti premješteno sa sadržaja na ciljeve i rezultate obrazovanja. Na javnim raspravama je, između ostalog, istaknuto da su silabusi različitih predmeta strukturalno neujednačeni, da nastavni programi polaze od programskih sadržaja, a ne od ishoda učenja, da su postojeći nastavni programi zadržali svoju preskriptivnu funkciju - broj sati za određena područja je unaprijed definisan, što umanjuje fleksibilnost u planiranju i programiranju dinamike učenja u skladu sa potrebama i mogućnostima djece, da princip individualizacije i diferencijacije nije ispoštovan jer postojeći ONPP polazi od unaprijed zadatih sadržaja, što je naročito izraženo u višim razredima te da se programski sadržaji ponavljaju i preklapaju unutar istog i više predmeta u nekoliko razreda ili cijelog obrazovnog ciklusa. (Podvučeni dio preuzet je iz Analize nastavnog plana i programa za devetogodišnje osnovno obrazovanje kojeg je Ministarstvo obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo objavilo oktobra 2011 (1). Propust da se na taj izvor ukaže nije slučajan. Osim što je loš primjer đacima kojima je prepisivanje zabranjeno, Federalno ministarstvo očito ne želi sagledati problem u cjelini i informisati javnost o njegovoj dubini i složenosti, jer iz mnoštva važnih zaključaka Analize citira samo nekoliko.)
Na pomenutoj radionici prisutnima su (prema sajtu Ministarstva radi se o više od 40 članova stručnih komisija za izradu kurikuluma za nastavne predmete: Bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost, Engleski jezik, Njemački jezik, Francuski jezik i Arapski jezik) podijeljene podebele bijele fascikle s naslovom na naljepnici:
Stručna komisija za izradu kurikuluma (Bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost).
Vjerujemo da će analize sadržaja ovog radnog materijala pokazati zašto ljudima koji vode posao oko reforme obrazovanja ne treba vjerovati da znaju šta rade, ili još gore, da svjesno rade na štetu generacija djece koje će se obrazovati po reformisanom, kurikularnom programu.
Sadržaj fascikle (Detaljan opis sadržaja priložen je na kraju teksta) čine:
- primjerak Okvirnog nastavnog plana i programa od 1. do 9. razreda devetogodišnje osnovne škole u Federaciji Bosne i Hercegovine (Bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost),
- 14 stručnih/autorskih priloga koji predstavljaju stručna mišljenja potpisnika,
- 40 anketnih listića sakupljenih tokom javne rasprave,
- spisak učesnika na drugoj javnoj raspravi održanoj u Zenici (nema mjesta ni datuma) i
- kontakt-podaci članova stručnih komisija za izradu kurikuluma.
1. Stručni/autorski prilozi
Ovaj komplet od 14 priloga sačinjen je ispod svakog profesionalnog standarda. Ne zna se ko ga je sastavio, kome ga upućuje, kako je sačinjen, ko su ljudi čija su mišljenja isturena, zašto su baš oni pozvani da govore o reformi. Neki su od njih potpisani titulama, neki očigledno nisu stručnjaci. Nema ni slovca o metodologiji rada, nema hronologije aktivnosti u protekle 4 godine, nema izvještaja sa održanih javnih rasprava, ko je šta predlagao, da li je baš svaki prijedlog prihvaćen, ako neki nisu zašto nisu, ko je sve mogao da predlaže, ko je i kako bio pozvan.
Stručne službe Federalnog ministarstva, a ne vidimo ko bi drugi iza ove kupusare stajao, bavile su se uglavnom kopiranjem i heftanjem materijala.
Različita oprema tekstova, uglavnom bez naslova, zaglavlja, konteksta ukazuje na to da nije bilo jasnog uputstva učesnicima kako da dostave primjedbe i prijedloge, na šta da obrate pažnju, za koju svrhu pišu to što pišu.
Sadržaj i kvalitet priloga je neujednačen, na štetu kvalitetnih. Ako se odbace tri privatna, preostali se mogu podijeliti u dvije grupe: konkretni prijedlozi i opšta razmatranja.
Konkretni prilozi, osim ako ne ukazuju na materijalne greške, nisu argumentovani, subjektivni su, i promašuju glavno - prelazak sa sadržaja na ishode učenja. Njihovi se autori ponašaju kao električari koji mijenjaju osigurače, iako su instalacije već izgorjele. Opšta razmatranja često su puko teoretiziranje, prikrivene rasprave s neistomišljenicima ili potencijalnim kritičarima. Nekoliko ih je neurednih, na brzinu nabacanih teza, više kao koncept istrgnut iz notesa nego kao izgrađen i izražen stručni stav.
Uprkos tome, u nekoliko priloženih tekstova ima dobrih i korisnih prijedloga (npr. prof. Amele Šehović) i nekoliko koji zaslužuju raspravu.
Međutim, ko će tu raspravu organizovati, ko će je voditi, ko će je zaključiti i ko će odrediti njene rezultate? Federalno ministarstvo, sudeći po kupusari iza koje stoji, očigledno nema dovoljno ni znanja ni htijenja da vodi tako odgovoran posao. Ono funkcioniše tako da se u javnosti predstavlja kao nosilac aktivnosti, ali bez političke moći, pa onda i bez realne odgovornosti. Na njegovom čelu je ministar populista koji nastoji u svom mandatu sakupiti što je moguće više političkih poena za sebe i stranku iz koje dolazi. Istovremeno, iako ima ovlasti nad svojim stručnim službama, on očito nema interes da svoja ovlaštenja korisno upotrijebi i rad stručnih službi upristoji, tako da je moguće u svakom trenutku i na svakom nivou utvrditi ko šta radi i ko je za šta odgovoran. Ta okolnost onda ide na ruku lobijima zainteresovanim da iz obrazovanja izvuku što je moguće više koristi, materijalne, finasijske, kadrovske i političke. Njima je put do stručnih službi otvoren i one su otvorene za takvu saradnju. (U studiji slučaja Svezame, otvori se pokazano je na jednom primjeru kako to funkcioniše.(2)) Stručne službe, sakrivene iza potpisa neuračunljivog ministra (u smislu da na njega niko ne računa kao na čovjeka koji se iskreno zalaže za kvalitet, pravičnost, odgovornost i druge krupne riječi kojima se filuju izborne sarme), vode obrazovnu politiku, čiji je rezultat i ovdje opisana kupusara.
2. Javna rasprava
U materijalima Federalnog ministarstva nema napomene o tome kada je dotična javna rasprava raspisana niti ko se odazvao. Priloženi su ispunjeni anketni upitnici na dvije stranice, njih ukupno 32, pod naslovom: Javna rasprava o Okvirnom nastavnom planu i programu za devetogodišnju osnovnu školu u Federaciji Bosne i Hercegovine. Na četiri pitanja:
1. Da li u Okvirnom NPP-u ima materijala ili bilo kakvih drugih grešaka?
2. Da li je sadržaj primjeren uzrastu djece u svakom razredu od 1. do 9. razreda?
3. Da li su dobro definisani ishodi učenja i standardi znanja?
4. Da li postoji korelacija sa ostalim predmetima?
odgovore je dalo 19 učitelja/učiteljica i 11 nastavnika/nastavnica. Na prvo pitanje dato je 16 potvrdnih odgovora, na drugo 2, na treće 12 i na četvrto 8 (na više od polovine upitnika nedostaje druga stranica). Učesnici su, prema onome što su upisali u polja za lične podatke, došli iz Dubrave Donje, Zeline Donje, Brijesnice, Sarajeva, Goražda, Živinica, Međiđe Donje, Podorašce i Gradačca.
Upitnici nisu obrađeni; u materijalima nema izvedene statistike, niti komentara. Nema sažetih zaključaka. Nema zapisnika o tome kako je rasprava (ako je bilo) tekla.
Jasno je da ova loše dizajnirana anketa, sa svega četiri pitanja čija važnost nije nigdje obrazložena, nema ni težinu ni značaj. Prijedlozi koji su dati, a pozivaju se uglavnom na iskustvo, stoje na labavim nogama subjektivnosti. Iako gotovo pola učitelja/učiteljica traži povratak brojčanog ocjenjivanja, niti jedan taj zahtjev nije argumentiran. Što ne čudi, jer bi svako objašnjenje bilo suprotno kurikulumu orjentisanom na ishode po trijadama.
Iznad učiteljske i nastavničke bahate samouvjerenosti i dalje stoji kao damaklov mač pitanje: šta su konkretni i mjerljivi rezultati prakse i iskustva na koje se pozivaju. Nemjerljive živimo, u društvu koje je sve nepismenije, nehumanije, neobrazovanije.
3. Vuk, koza i kupus
Federalni reformatori ponašaju se kao onaj čovjek koji čamcem hoće prebaciti na drugu obalu vuka, kozu i kupus, ali tako da i vuk bude sit (na grani), i koza na broju, i kupus čitav. Drugim riječima, oni bi da uvedu kurikularni model učenja prema ishodima, ali ne bi da se ikome zamjere; ni nacionalizmu koji kroji obrazovnu politiku, ni lobijima koji finansiraju izborne kampanje, ni doživotnim predsjednicima aktiva kojima je glavni obrazovni cilj penzija. Pitanje je samo da li to rade svjesno, pa je prema tome ova kupusara namjerno puna nelogičnosti, kontradiktornosti, proizvoljnosti, paušalnosti. Ukoliko se na nju kao na argument legitimnosti budu pozivali u predstojećim izmjenama zakona, i ukoliko takvi zakoni stupe na snagu, to će značiti samo jedno: da smo tom kozmetičkom reformom i narednih deset ili više generacija djece osudili na mučenje tupim predmetima. I tada će biti jasno da ministarstvo nema drugu funkciju osim da utoljuje vučiju glad nacionalizma, pretvarajući kupusarskim trikovima ljudske mozgove u kozije, koji onda svojim stručnim mišljenjima (npr. zalaganjem da se Pjesma o kuji zamijeni Pjesmom o keruši) daju legitimitet šačici ljudi da na račun obrazovanja ostvare milionski profit u još jednom cirklusu devetogodišnjeg presipanja iz šupljeg u prazno.
Ukoliko aktuelni ministar želi opovrgnuti ovakav po svoju politiku poražavajući zaključak, može učiniti, između mnogih drugih, i ovih nekoliko stvari:
Prva je da objavi na sajtu ministarstva jednu pristojnu hronologiju aktivnosti vezanih za reformu, iz koje bi bilo lako vidljivo šta se i s kojim ciljem činilo i do kojih je rezultata dovelo, s imenima osoba koje su taj posao vodile i njihovim godišnjim izvještajima. Sve to naravno sa što manje fraza i bombastičnih citata, a sa što više pojedinosti, brojeva, statistički obrađenih anketa i konkretnih zaključaka. Podrazumijeva se da bi i sva izvorna dokumentacija također trebala biti dostupna.
Druga je da se iz dostupnog materijala izdvoje one teme oko kojih je potrebno otvoriti ozbiljniju raspravu; nije uopšte nužno trošiti novac na dnevnice i organizovati kupusarske sastanke. Kvalitetni argumenti, objašnjenja, ideje i rješenja sasvim se dobro mogu predstaviti i opet na sajtu ministarstva, uz moderaciju stručnjaka iz odgovarajućih oblasti i već postojećih komisija.
Treće, mogao bi poraditi i na ozbiljnoj medijskoj kampanji koja bi dobrim razlozima zagovarala nužnost reforme, na način da zainteresovane aktere (prije svih roditelje i nastavnike) pridobije za promjene.
Ali prije svega, morao bi imati svijest o tome zašto je cijeli ovaj posao važno uraditi i zašto je propuštanje da se to učini saučesništvo u sabotaži budućnosti.
(1) Dostupno. Autori analize: ABID FEJZIĆ, Ministarstvo obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo, NIHADA ČOLIĆ, Prosvjetno-pedagoški zavod Kantona Sarajevo, Dr. NENAD VELIČKOVIĆ, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Mr. RADMILA RANGELOV-JUSOVIĆ, Centar za obrazovne inicijative Step by Step, Mr. ZINETA BOGUNIĆ, Osnovna škola Čengić-Vila I, NAMIR IBRAHIMOVIĆ, prof. književnosti naroda BiH i bosanskog jezika, Osnovna škola Safvet-beg Bašagić, i DŽENANA TRBIĆ, Fond otvoreno društvo BiH.
(2) Dostupno.
Dodatak:
