Jedan od najtežih zadataka koji se svakodnevno nalazi pred nastavnicima i nastavnicama je procjena ili ocjenjivanje znanja – na fakultetu ne učimo mnogo o tome i sada se sjećam samo riječi dokimologija, što je nauka o ocjenjivanju koja mi je bila smrtno dosadna kao studentici!
S druge strane, pravilnici o ocjenjivanju su neprecizni, a tokom školske godine malo je vremena da se nastavnica svakom učeniku temeljito posveti i kvalitetno ocijeni njegovo znanje. Zbog toga se nastavnica najčešće oslanja samo na pismenu provjeru znanja đaka jer tako odjednom ocijeni sve njih!
Na internet-stranici Pedagoškog zavoda Unsko-sanskog kantona može se preuzeti Pravilnik o praćenju, napredovanju i ocjenjivanju znanja učenika za osnovne i srednje škole. Prema Pravilniku, nastavnik ima obavezu da bilježi zapažanja o razvoju njegovih zanimanja, motivacije i sposobnosti, njegovih postignuća u usvajanju odgojno-obrazovnih sadržaja nastavnog predmeta ili odgojno-obrazovnog područja, njegov odnos prema radu i postavljenim zadacima te odgojnim vrijednostima, a u rubriku bilježaka u imeniku upisuju se samo ona zapažanja koja se nastavniku u praćenju uočljiva, a učeniku i roditelju razumljiva, te koja nastavniku mogu pripomoći u konačnom ocjenjivanju uspjeha iz nastavnog predmeta.
Dugo sam razmišljala na koju rubriku se misli ovdje. Svako ko je u posljednjih nekoliko godina otvorio dnevnik može zapaziti da se na jednoj stranici, predviđenoj za evidenciju o učenicima i učenicama, nalaze četiri polja sa četiri imena, a za jedan predmet ostavlja se rubrika za ocjenu, širine tek tolike da se jedva stisnu datum i ocjena. Dužina rubrike za sitniji rukopis nastavnika dovoljna je da se u jednom polugodištu vidljivo napišu tri ili četiri ocjene jedna ispod druge. Dakle, nema teoretske šanse da se bilješke nastavnika pišu ovdje.
Ako se mislilo na rubriku ispod imena učenika u koju se upisuju neke napomene, zamislite da 15 predmetnih nastavnika upisuje svoje bilješke!
Ostaju nam rubrike namijenjene za upis zapažanja na desnoj stranici dnevnika, gdje je zaista nemoguće upisati ih za četiri ocjene iz jednog polugodišta po predmetu. Gdje onda pisati eventualna sniženja ocjena iz vladanja?
Pravilnik je očito po ovom članu nejasan. Sjećam se dnevnika iz vremena kada sam počela raditi – za jednog učenika imali smo dvije stranice i rubrike za ocjene, pa je bilo dovoljno mjesta da se upiše datum i lekcija i eventualna zapažanja sa strane.
U članu 4. Pravilnika stoji da se učenik provjerava i ocjenjuje u razredu i obrazovnoj grupi, individualnim i grupnim oblicima, razgovorima i ispitivanjem, izradom pisanih, grafičkih, praktičnih, tehničkih i drugih zadaća, rješavanjem zadaća objektivnog tipa, višeminutnim kontrolnim provjeravanjem znanja, nastupima i drugim odgovarajućim oblicima i postupcima.
Prema ovom članu, nastavnik bi mogao višeminutnu provjeru znanja svesti na đacima izuzetno stresnu petominutnu provjeru, jer je i ona višeminutna. Prekinula sam s ovom praksom koju su moji đaci zvali Blitzkrieg ili Brzi rat.
U članu 5. piše da provjeravanje i ocjenjivanje treba provoditi tako da se poštuje učenikova ličnost, potiče učenikovo samopouzdanje i njegov osjećaj napredovanja, potiče učenika na aktivno sudjelovanje u nastavi i izvannastavnim aktivnostima, omogućuje učeniku da se sam javi za provjeru znanja, osposobljava učenika za samopouzdanje, samoprocjenu svog znanja i procjenu znanja i drugih učenika.
Ovdje je nejasno kako učenike i učenice naučiti vlastitoj samoprocjeni znanja?
Sjećam se da smo na časovima marksizma imali ovakvu praksu, pod nazivom učeničko ocjenjivanje, u kojoj se na početku godine određivala komisija od nekoliko učenika i učenica, obično su to bili đaci svih uspjeha, ne samo odlični, koja bi nakon usmenog odgovora kolege ili kolegice iz razreda davala svoj prijedlog ocjene. Na kraju bi onaj ko odgovara dobio ocjenu kakvu je zapravo profesorica od samog početka namjeravala dati.
Prema članu 6, učenički uspjeh u svakom predmetu ocjenjuje se po elementima najmanje četiri puta u polugodištu. Ocjenjivanje ne smije vremenski biti raspoređeno samo na kraju ocjenjivačkog razdoblja.
I ovdje imam nedoumice: četiri ocjene u polugodištu mogu ostvariti u razredu s malo đaka ili kada imam četiri časa sedmično. Međutim, fizika je u gimnaziji dva puta sedmično, i da bih imala elemente za provjeru znanja moram nakon neke oblasti, koja se sastoji iz nekoliko lekcija, provježbati zadatke barem dva časa. Tako, da bih samo pismeno provjerila znanje đaka i dala im po jednu ocjenu, treba mi minimalno mjesec. Dakle, ako je ocjenjivanje znanja isključivo pismeno, prvu ocjenu bih u dnevnik upisala u oktobru, drugu u novembru i sljedeću u decembru. Ali, problem je usmena provjera: ako želim ocijeniti usmeno odgovaranje svih đaka u razredu, te ako usmeni traje po deset minuta, za jedan čas mogu ispitati četiri učenika. A šta mogu ocijeniti za deset minuta ako su u pitanju zadaci koje trebaju raditi na tabli? Za jednu nekvalitetnu usmenu provjeru cijelog razreda treba mi pet časova.
U članu 9. stoji: Oblici, elementi i mjerila provjeravanja i ocjenjivanja učenikova postignuća u određenom nastavnom predmetu ili odgojno-obrazovnom području propisuju se programima Ministarstva obrazovanja, nauke i kulture. Ako oblici, elementi i mjerila provjeravanja i ocjenjivanja nisu propisani, određuje ih nastavnik samostalno u skladu sa svojim nastavnim programom, suvremenim pedagoškim i dokimologijskim spoznajama, te odredbama ovog Pravilnika.
Upravo ovaj član ostavlja prostor nastavniku da ocjenjuje na svoj način – (pr)ocjena kvaliteta znanja u skladu s obrazovnim ciljevima vrši se različitim, najčešće vlastitim metodama i tehnikama. Ako se vratimo malo u (našu) prošlost, sjetićemo se profesora koje smo rangirali prema sistemu ocjenjivanja kao stroge, koji su znali reći: Bog zna za pet, ja za 4, a vi, djeco, za 3 ili 2, ili one blage kod kojih je za urađen referat ili postavljeno pametno pitanje zagarantovana petica, ali i one koji su imali parolu: Ko zna, zna, a ko ne zna, njemu dva...
Ali, šta je s učenicama i učenicima? Jesmo li njih ikad uputili na Pravilnik o ocjenjivanju, je li on postavljen na vidno mjesto u školi, zbornici, je li dostupan roditeljima?
Sigurna sam da je odgovor uglavnom NE!
Za učenika je testiranje njegovog znanja i vještina često izvor dubokih osjećaja: može osjećati zadovoljstvo svojim radom ako dobije visoku ocjenu ili, obrnuto, gubiti vjeru u sebe, a ponekad i interes za učenje, ako ne dobije dobru ocjenu. Zato su oduvijek upravo ocjene na provjerama znanja najčešći razlog za nastanak konfliktne situacije između učenika i nastavnika.
Doista nije neuobičajeno naići na situacije da različiti nastavnici daju različite ocjene za isti rad. Prilikom rješavanja kontradiktornosti ovog tipa potrebno je koristiti uvjerljivu procjenu znanja, zasnovanu na egzaktnoj metodi koja daje nedvosmislen rezultat. Dakle, da bi se izbjegla konfliktna situacija ili smanjio njihov broj neophodno je da obje strane jasno razumiju šta se i kako se ocjenjuje. Takvi oblici ocjenjivanja i saradnje nastavnika i učenika u ovom procesu doprinijeli bi formiranju pozitivne mikroklime u učionici, saradnji i uzajamnoj pomoći u školi, dijete bi naučilo da objektivno vrednuje svoje znanje te adekvatno reaguje na ocjene, a greške koje bi napravilo prilikom obavljanja raznih vrsta poslova shvatilo bi kao proces učenja.
No, kako sve to postići?
U razgovoru s kolegama shvatila sam da ni oni nemaju dovoljno vremena da sve đake ispitaju za dovoljan broj ocjena, pa neki od njih nikad ne ocjenjuju usmeno, nego provjeravaju pismeno znanje, istraživačke i/li analitičke vještine učenika u kratkom eseju na datu temu ili metodom open book, iako smatraju da je ovakvo ocjenjivanje znanja nerealno i da nema smisla! Koliko sam shvatila – svi se snalaze kako znaju jer zapravo mrze ocjenjivanje i, ako bi mogli, najradije bi ga ukinuli ili bi se potpisali na eksterno ocjenjivanje na način da njihove testove ocjenjuju u drugoj školi ili čak gradu, i pod šiframa... Zaključivanje ocjena postalo je teška muka gotovo za sve učesnike u tom procesu jer gubi smisao – nastavnici i nastavnice samo predlažu ocjene, a odjeljenska vijeća ih zaključuju i usvajaju, i na kraju se sav trud oko realnog i inovativnog ocjenjivanja svodi na poboljšanje uspjeha. Primjera radi, jednom smo bili upozoreni: Moje dijete će studirati na Heidelbergu i treba imati sve petice za upis, pa pazite šta radite... Ili bi dolazili pojedinci i pitali nas znamo li čije je to dijete...
Je li u našim školama vrijeme za reformu evaluacije znanja? Naravno da jeste, i to za potpuni i radikalni preokret.
Jesmo li spremni na digitalizaciju ocjenjivanja testova? Pamtimo li neki seminar za nastavnike u kojem je jedina tema ocjenjivanje po predmetima? Jesmo li spremni na potragu za novim kriterijima ocjenjivanja i novim poticajima za uspješnije učenje ili smo, jednostavno, do kraja ostali vjerni svom načinu i sistemu ocjenjivanja sjedi jedan ili, još gore, ništa ne radi, evo ti 5?
Nismo spremni, jer smo usvojili duboko ukorijenjen stav da smo gospodari procjene znanja učenika. U nama je stari sistem obrazovne politike kojeg se teško odričemo. Ali prošla su vremena kada je ocjena bila mjerilo znanja – sada je postala sredstvo za što veći broj bodova za upis na fakultet ili u srednju školu. Rijetki su oni koji su prema sebi i svojoj djeci realni i znaju da je i trojka važna ocjena ako je pošteno zarađena. Priznajem da i sama počinjem uvoditi sadržaje u nastavu koje bih mogla ocijeniti sa što više petica kako bih izbjegla gnjavažu na kraju. Dobra stara linija manjeg otpora...
Hoćemo li se tako osjećati ako se nekad u škole uvede da đaci ocjenjuju nas, ili će se tek tada početi davati petice šakom i kapom da bismo ostali na tronu najboljih? Ne zaboravimo i činjenicu da su djeca najrealnija u ocjeni, ako smo i mi sami realni.
