Prije četiri ili pet godina ispod Tržnice u austrougarskom pasažu sam za svoj Instagram profil ufotkao svjetleći natpis OŠTRAČ. Nisam obraćao pažnju dalje od toga kako me dojmila ta scena, a to je bilo kao da sam fotografisao dio nekog tajnog i zaboravljenog života Sarajeva. Nešto što bi možda Karim Zaimović usputno opisao u nekoj priči. Prije nekoliko dana sjetim se te scene i zapitam se ko je oštrač ustvari? Otkad je tu, radi li još uvijek, je li živ? Sad je gotovo, moram saznati sve to. Zovem tetku Emiru koja je prije rata radila u prodavnici televizora i tranzistora Rudi Čajavec, čija je radnja bila odmah ispod prolaza. Mama me znala odvesti kod nje u radnju, odakle nosim jedno od najdražih sjećanja iz djetinjstva. Interakcija ljudi iz svih okolnih radnji koji su dolazili na pauzu za kafu ili jelo u Rudi Čajavec me dojmila za čitav život. Zovem tetku, ruži me što se nisam dugo javio. Kaže da je oštrač često dolazio kod nje u radnju na kafu prije rata. Možda sam ga i upoznao, a da se ne sjećam. Nema njegov broj, ali sigurno zna da još uvijek radi. To je to, idem ujutro do njega.
Pedeset i pet godina rada
Oko pola deset ujutro ulazim u prolaz, svjetleći natpis OŠTRAČ je još uvijek tu. Pri kraju prolaza sa desne strane nailazim na vrata na kojima piše s. z. r. Oštrica. Kroz staklo vidim sijedog brkatog čiku na stolici. Ulazim. Dobar dan, ja sam Irhad Suljić, novinar magazina Školegijum. Želio bih, ako i kad Vama odgovara, da uradimo intervju? Ja sam Džanko Papić, drago mi je. Sjedi, može odmah. Radnja postoji od 1951. godine, on je tu od 1964. godine, a u augustu ove godine je napunio 55 godina rada kao oštrač. Jedan ljudski vijek maltene, veli oštrač Džanko. Radni dan traje od sedam ujutro do dva popodne, svakim danom osim nedjelje. Kaže da posla nema puno, ali ne da mu da ostane gladan. Najčešće mušterije su ugostitelji, domaćice i frizeri. Nekad je radio i za bolnicu, oštreći njihova sječiva i makaze. Međutim, to više nije praksa jer ne troše više pare na to. Dodaje kako im je posljednjih nekoliko puta naoštrio pribor bez naplate.
Oštrač Džanko govori kako na poslu u zadnje vrijeme nešto posebno zanimljivo i nema. Nemate više s kim sjesti ni kafu popiti. A zanimljivosti ipak potiču od ljudi. Brzo se živi, ljudi ne slušaju i ne gledaju ono što im je pred očima. Kažem im cijenu, i da dođu recimo za 15 minuta, a oni mene za par trenutaka opet pitaju koliko košta i kad da dođu. Ponavljate ko papagaj, a to nije baš zanimljivo. Puno mi je lakše svoj posao završavati, nego bez ikakvog smisla ponavljati i pričati. Obradujem se nekad kad mušterija ima manire. Kada neko kaže dobro jutro, dobar dan, pita jesam li se naspavao, umorio... Ali većinom niko. Donesu noževe, i ne odmotaju ih, a pitaju: Koliko će ovo koštati i može li biti odmah gotovo? Pa nije pekara, a i tamo mora malo pričekati.
Za posao ima sve mašine i pribor da može kvalitetno raditi, a sve potrošne materijale nabavlja od firme iz Modriče cijeli radni vijek. Sada se svak' upušta u oštrenje noževa, bilo da je obućar, ključar; čak je bio i jedan sahadžija sa Ilidže koji je počeo oštriti noževe. Ali, sve je to nestručno i samo na jednom brusu, pa se ljudi na kraju uvijek meni obrate. Dodaje kako ne postoji nož koji se ne oštri, samo kvalitet njegove izrade. Sa žaljenjem govori da vjeruje kako će posao oštrača u ovoj radnji nestati kad on prestane raditi, jer ga nema ko naslijediti. On je završio strukovnu školu Branko Lazić koja se tada nalazila u Buća-Potoku. Međutim, zanimanje oštrača je izbačeno još prije rata iz školskog programa. Govori kako su se poslije nekog članka u novinama, u kojem je izjavio da bi volio nekog obučiti da nastavi sa radom, pojavila dva Mostarca koja su mu ponudila da on ode u penziju, a da oni preuzmu radnju i pretvore je iz zanatskog obrta u prodaju. Sa smiješkom dodaje kako mu srednja od tri male unuke govori: Dedo, ja ću nastaviti raditi, ništa se ne sekiraj, samo dok porastem.
Voljeti i ne odustati lako
Treba voljeti svoj posao, šta god da je to, sva bit je u tome. Bogatstvo preko noći je gubljenje vremena, ovdje posebno, a i bilo gdje vani. Oštrač Džanko dodaje da treba voljeti i svoju zemlju i ne odustajati lako ni na tom planu, jer se država pravi počevši od nas samih. Treba baš dobro razmisliti kome glas na izborima dati. Raditi, voljeti, boriti se i ne očekivati ništa da padne s neba, jer neće. Na kraju kaže da je i on umoran, ali da mu je žena već dugo godina teško bolesna, nepokretna i slijepa i da radi iz dva razloga. Prvi je da njoj može platiti adekvatnu kućnu njegu, a drugi je da on ostane u pokretu i da može zaraditi za život. Mnogi ljudi mu predlažu da je premjesti u dom na brigu, ali njemu ne pada na pamet to – radit će i pomagati dok se god bude mogao i sam kretati. Taman da na koljenima hodam, ne bih je poslao u dom, izgovara to prije nego što pristupi oštrenju noževa, jer je prije pet minuta obećao nekom čovjeku da će mu dva noža biti gotova za petnaest minuta. Zahvalio sam mu se na vremenu i ostavio ga sa rotirajućim kamenim brusom i frcajućim iskrama. Otišao sam iz prolaza gdje piše OŠTRAČ sa više inspiracije nego što sam došao.
