Sa zapada Jonsko more, s istoka Egejsko, s juga Sredozemno a između njih Tesalija, oblast u srednjoj Grčkoj. Svud osim prema sjeveru široka modrina s bezbrojnim otocima, otočićima, grebenima, hridima, škojima. Vjerovatno ih je nekad neki dugovječni dokonjak izbrojao, ali mi do podatka o broju vrhova Zemlje koji iz ovih modrina više ili manje izviruju nismo došli. Ali ni jedan od ovih dragih kamenova i kamenčića morskih nije izmakao očima onih što su s najvišeg vrha tesalijskog planinskog masiva Olimpa, s visine od 2918 metara, promatrali svijet kojim su vladali. (Oni su taj svijet gledali i mjerili nama nepoznatim božanskim mjerama, a visina najvišeg olimpskog vrha nije im predstavljala nikakav problem, jer bogovima nije ništa ni visoko ni nisko.
Ali pozemljarima je to moralo biti nedostižno, kao što i priliči nebu. Oni su svoj svijet mjerili ondašnjim mjerama za dužinu. Osnovna je bila dactylos: duljina prsta, pretpostavljamo da je to oko 9 centimetara, ako mjerimo onaj najčešće u izvjesnim prilikama pokazivani prst – srednji. 27 dactyloi je mjera zvana pechys basileois. Kako nam je račun oduvijek bio slaba strana, a i priču nam valja pokušati dalje plesti, pozivamo eventualnog čitaoca ili čitateljicu da preračuna visinu Olimpa navedenu u metrima u njegovu visinu u pechys basileoisima. Više ili manje tačno nije ni važno jer, kako rekosmo, to je bogovima svejedno, a smrtnicima i onako u te visine nije bio dopušten pristup. Uostalom, ni svi bogovi i bogići nisu gore mogli kročiti, a koji su od bogova gore redovno stanovali vidjećemo kasnije.)
Svijet o kojem je riječ obasjan je bliještećom svjetlošću mitskih vremena. Kroz pukotine koje neprekidno protjecanje svega ostavlja u vremenu, ona blještava svjetlost vidljiva je svakom ko u taj davni svijet zaviri odabravši neku od takvih pukotina. I, pritom, vireći u taj svijet, ne treba se pitati gdje prestaje priča a gdje počinje istina, jer svaka je priča u sebi istina, onâ koja je u toj priči važeća. Jedini problem je što jedna priča da bi bila priča mora prije svega biti priča. (Na ovom mjestu malo smo, čini nam se, parafrazirali Krležu.) Za ovu priču, mi nismo sigurni da ispunjava navedene uvjete. Mogli bismo je početi (ili nastaviti ako onaj početak o zemljopisnom mjestu Olimpa i njegovoj visini razumijemo kao početak priče), mogli bismo je, dakle, početi pogledom na Siciliju, u Agrigento, gdje Empedoklo razmišlja o korijenima stvari: zemlji, vodi, zraku i vatri i o tom kako je čovjek njihova najsavršenija mješavina pa je zato sposoban spoznati svijet jer jednako spoznajemo jednakim pa otud: zemljom u sebi zemlju, a vodom gledamo vodu; vazduhom vazduh božanski a ognjem zatorni oganj, ljubavlju vidimo ljubav i mržnju žalosnu mržnjom.
Zbog svjetske vladavine ovog posljednjeg, možemo odbaciti ili prihvatiti Voltaireovo ismijavanje mišljenja Gottfrieda Wilhelma Leibniza da je ovaj koji jest najbolji od svih mogućih svjetova. (Trebalo bi zato čitati Kandida, Voltaireovog, dakako, ali bismo tad baš zbog čitanja bili u opasnosti da propustimo mnogo dragocjenih SMS-ova.) Onooo, jest da je Leibniz ovako mislio jer je svijet stvorio Bog, pa se bolje od tog ne može, mada lirski subjekt u jednoj ciganskoj baladi, riječima upućenim Bogu, u ime njemu svojstvene ljubavi očekuje više: Niko kao ti, gospodine Bože, / učini ljubav nesretnom Ciganinu:/ neka sav svijet pomre, / a ti, Bože, preživi. I pamet u glavu / kad iznova svijet stvaraš.
U nepreglednom moru žalosne mržnje što oplakuje ovaj naš svijet kao da i ne vidimo toliko ljubavi koja bi s mržnjom uspostavila ravnotežu. I među ljubavima i ljubavima i ljubavima evo vidimo olimpskog gospodara neba i zemlje koji je toliko ljubio da je neusporedivo daleko ispred svih velikih i najvećih ljubavnika, donžuanâ, siranadeberžerakâ i njihovih nastavljača i mimetičara to jest podražavalaca. Bješe On u povijesti ljubavi toliko... toliko... (ah, gdje su sad riječi za to – izdaju, skriju se, i to ne u igri žmire – kako tu igru nazivaju u evropskounijskom dijelu južnoslavije i onom nekad bogumilskom dijelu, dok u drugom dijelu ne znaju za tu igru pa se igraju žmurke – već se skriju zaozbiljno i ne mogu se naći sve do časa kad ih prestanemo tražiti). Džaba. Ne nađosmo traženu riječ. Ali znamo za jednu sliku koja će bar približno reći ono što mi nismo uspjeli. Kao blagim nadomjeskom za nenađenu riječ utješićemo se riječju beskompromisan. On, pomenuti gospodar neba i zemlje bio je u ljubavi beskompromisan. Ljubitelje potpune izravnosti u prikazivanju ljubavnog čina, to jest beskompromisnog vođenja ljubavi, upućujemo na sliku Agostina Carraccija Jupiter i Junona (Zeus i Hera). (Italijanski slikar i grafičar Agostino Carracci je očito umjetnički izdanak jednog vremena slobodnog i nelicemjernog, a živio je od 1557. do 1602. godine. Budući da ovaj djelić naše priče zahtijeva pogled na Carraccijevu sliku, čitateljicu ili čitatelja, bude li je ili ga, molimo da sliku o kojoj je riječ potraži na sljedećoj internetskoj adresi ili na ovoj.
Takav, djelotvorni, Zeus, Zevs ili Div najveći je ljubavnik svih vremena. Ime mu je povezano s indoevropskim korijenom *dey u značenju 'svijetliti' i, još, *dyews: 'danje svjetlo', što odgovara na pitanje šta je taj bog bio u indoevropskoj davnini – bog danjeg svjetla, shvaćen kao Nebeski Otac. Prije nego što se skrasio na onom prostoru što se vidi s tesalijskog olimpskog vidikovca, Nebeski je Otac gazdovao na nesravnjivo širem prostoru: od krajnjeg evropskog zapada do istočnog ruba Indije i do kineskog Turkestana u srcu Azije. Taj svijet iz kojeg su rođeni indoevropski jezici je, kako se to obično kaže, stvaran, s ove strane zastora što dijeli dva svijeta – ovaj što ga zovemo stvarnost i drugi koji je također stvaran ali je stvoren uobraziljom i proizvod je možda prvog uvjeta razumijevanja svijeta: čuđenja, jer je čuđenje, kako rekoše već Platon i Aristotel, početak umovanja, pa makar da je ono prožeto i sanjarijama.
(Uostalom, zašto poricati da je i onaj prvi možda samo san. Nismo sigurni da li se tačno sjećamo riječi Jorgea Luisa Borgesa koje ispisujemo ne kao citat već samo kao pokušaj prisjećanja: Ako nas vječni promatrač prestane sanjati samo jedan tren, spržiće nas strašni i nagli bljesak – njegov zaborav.) Zeus je u onom svijetu čuđenja kao početka umovanja imao takvu, začuđujuću, moć: strašnog i naglog bljeska.
Ali, nije se Zeus baš previše bavio takvim bljescima. Njegovi su prioriteti bili sasvim negdje drugdje. Zbog svoje specifične stvaralačke snage opsjednute tjelesnošću tjelesnica među boginjama, poluboginjama i prekrasnim smrtnicama, Zeus je shodno čestim svojim potrebama mijenjao dlaku, ali ćud nikada. (Ovu su vještinu od njega kao paradigmu (paradigma! veoma moderna riječ, uz riječ suport, bez koje malo ko od onih koji drže do sebe danas može preživjeti dan a da je ne izgovori ili napiše barem onoliko puta koliko to rade poštovane kolegice i kolege), dakle, Zeusovu su pomenutu vještinu preuzeli vukovi pa se od tada zna da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada.) Zeus je, dakle, do savršenstva razvio vještinu da mijenja dlaku (to jest svoje pojavne oblike), ali ćud svoju vragolansku nije mijenjao. Tako ga je vidio i Michelangelo di Lodovico Buonarroti Simoni, kao epifaniju – u rječničkoj definiciji: pojavu danjeg svjetla kao pomoći koju božanstva donose ljudima, kao bogojavljenje.
Zeusovo bogojavljenje na Michelangelovoj slici Leda i labud karakteristično je zbog Zeusova pomenutoga vragolanskog običaja transformiranja. Labud među Ledinim nogama je isti onaj donosilac i vlasnik sreće kojeg smo vidjeli na pomenutoj Carraccijevoj slici: Carraccijeva Hera i Michelangelova Leda dočekuju Gospodara bogojavljenika skrušeno i za molitvu raširenih nogu. (Ponovo čitateljicu ili čitaoca, ako nisu odustali od čitanja, moramo uputiti na najbližu internetsku adresu na kojoj se vidi Michelangelovo viđenje Zeusova ljubavničkog djelovanja: to je ona druga maloprije navedena adresa.) Obje slike talijanskih majstora ukazuju na metode Zeusova božanskog djelovanja u smislu onih četiriju završnih riječi Voltaireova Kandida: (...) treba obrađivati svoj vrt. Zeus je vrijedno i neumorno obrađivao svoj. I plodova je bilo veoma mnogo.
Priča se kako je Zeus nakon ljubavi s Demetrom... Hm, kako sad kad smo pomenuli Demetru nastaviti priču o Zeusovim ljubavima nakon Demetre! Ako ćemo se držati nekog reda, što je veoma teško kad je u toku pokušaj pripovijedanja o Zeusu, onda bi valjalo reći bar riječ-dvije i o Demetri, mada bi o njoj moralo biti više od riječi-dvije. S njom je Zeus bio u bratskoj ljubavi sve dok Zeus fraternus, onaj bratski Zeus, nije pokleknuo pred Zeusom ludensom to jest deusom ludensom – bogom koji se igra i Zeusom peccatorom, to jest grešnikom. Ovdje se možda otvara pitanje da li se ovaj i ovakav bog, taj tri u jednom (fraternus, ludens i peccator), ponaša ružno ili lijepo.
U traganju za odgovorom, i u ovoj priči svratićemo na onaj trg u Atini gdje upravo zatičemo Sokrata kako raspravlja o problemu lijepog i ružnog. Skupio se tamo svijet, neki mašu rukama, poneki ljutito udara tabanom u popločan trg, neki odrično vrte glavama, u značenju ma jok, spore se, jedan viče je!, drugi doda bi!, treći viče se!, sastavi se ružna riječ, a Sokrat mirno dokazuje da je dobro sve što služi određenoj svrsi, a ono što je dobro jest istovjetno ne samo s lijepim nego i s korisnim. Nama više pameti i ne treba, pa napuštamo trg. Zaključujemo: dobro je ono što služi svrsi i ono je istovjetno s lijepim i korisnim. Ono što će Zeus raditi s Demetrom je i dobro i lijepo i korisno jer, vidjećemo, rezultati suradnje s Demetrom spadaju među zvjezdane, najviše vrijednosti od tad pa do našeg doba. Pa kako je to s Demetrom i Zeusom bilo?
Demetra je, kao i Zeus, kći Ree i Krona. U matičnom uredu olimpskom, koji je ruku na srce traljavo vođen pa se u njegovim dokumentima teško snaći, još nije pronađen izvor na osnovu kojeg bi se moglo pouzdano reći da je Demetra imala muža. Svi kažu Ne, nije imala muža! Bila je, dakle, pošteđena, slobodna od nekih prozaičnih poslova. Bila je ona seljačka boginja par excellence, jer je kao boginja plodnosti bila i boginja zemljoradnje pa su je seljaci veoma voljeli. Kako i ne bi kad im je baš ona oči otvorila poučivši ih da prekinu prastaru praksu sijanja sjemena u zgarištu na kojem su spalili biljni pokrov već da zašiljenim kocem koji treba vući po zemlji prave brazde i u njih siju. Otkrila im je tajnu oranja, a oni su je zauzvrat, kako već rekosmo, voljeli. I da ne duljimo, Demetru je brat Zeus zavolio drugačije nego što braća vole sestre i naravno sasvim drugačije od seljaka, a i njoj to nije baš bilo mnogo krivo i tamo-amo i gore-dole i bude tako to dole ili dolje na triput uzoranoj zemlji te ona nevjenčana rodi vragolanu kćerku Koru ili Persefonu ili Persefoneju ili Perzefonu (kako se kome u južnoslaviji sviđa) i još mu rodi pohlepnog Jakha, ali to je duga priča i bolje da se vratimo onom mjestu gdje smo rekli da je Zeus nakon ljubavi s Demetrom...
E onda je zavolio Mnemozinu ili Mnemosinu i ona mu rodi... No prije nego što Mnemozina počne rađati, upoznajmo ovu svakog poštovanja vrijednu boginju. Njeno je latinsko ime Moneta. Ovo latinsko ime Mnemozinino zvuči nam pjevno, nekako baš za kakvu podoknicu to jest serenadu (visoki lirski tenor izvija k balkonu djevojke Monete triput zazivajući njeno ime: Moneta, Moneta, Monetaaa), ali to je sasvim lični dojam, sasvim subjektivno. Objektivno, to ime izvedeno je iz latinskog monere, što znači: opominjati, i zapravo je epitet rimske božice Junone, zaštitnice grada Rima. Uz njen hram na Kapitoliju u ona se davna vremena nalazila kovnica novca pa se riječ moneta iz imena boginje Junone Monete počela upotrebljavati u značenju 'kovani novac', a poslije i u poopćenom značenju 'novac'. I kako to već nerijetko biva, poštovanje i ljubav prema novcu potisnuli su poštovanje i ljubav prema bogu. Sukob bogoljublja i srebroljublja traje i trajaće do neizvjesnog kraja. A šta je zajedničko Moneti i moneti? Zajedničko je ono latinsko monere: opominjati. Srebroljupce moneta opominje da toga što ljube uvijek malo imaju i da treba raditi po principu još, još, još! A Moneta kao boginja je opominjačica, dobra savjetnica koja poziva na pamćenje. I to nas vraća Mnemozini u koju će se zaljubiti Zeus. Lijepa Mnemozina je kao Uranova kći nebesnica jer je Uran nebesnik, bog neba i Nebo samo. Ime joj je povezano s grčkom riječju mnémē, što znači 'sjećanje', 'pamćenje'. Ta je nebesnica boginja pamćenja, sjećanja, uspomenâ. I izumiteljica je jezika i riječi. Ali, baš zbog pamćenja, sjećanja i uspomenâ, valja nam reći da čak ni ona, koja je i boginja vremena, ne može učiniti mnogo protiv zloupotrebljivača koji izvrću smisao ovih Mnemozininih atributa. Pamćenje pretvaraju u zlopamćenje, sjećanja krivotvore a uspomene kaljaju. Zahvaljujući Mnemozini, nije izgubljeno zauvijek ništa od onog što je vrijedilo zapamtiti prije nego što je smislila kako sačuvati od zaborava propadljive plodove misli. (Propadljivost je i uzrok nevolji da se sad ne možemo sjetiti kome pripadaju riječi što nam se iz sjećanja javljaju na ovom mjestu priče pa ih evo ispisujemo izvinjavajući se što autorova imena tu nema: Zaboravio sam riječ koju sam htio reći i bestjelesna misao vratiće se u dvorac sjenki.)
Riječi su Mnemozinin dar ljudima. Ona je onâ snaga zapamćivanja prije mogućnosti pisanja i zapisivanja da bi se od zaborava sačuvala povijesna zbivanja i mitske priče. U toj ulozi je ona prikazana kao majka Muzâ, isprva kao zaštitinica pjesnikâ iz vremenâ usmene predaje. Zeusu vragolanu nek' je zato čast. Jedan od najvećih pjesnika rimske književnosti, Publije Ovidije Nazon, zapisao je kako Zeus prerušen u ovčara zavede Mnemozinu, a šta je nakon toga bilo najavili smo na onom mjestu ovog odlomka priče gdje smo rekli da je zavolio Mnemozinu ljepokosu a ona mu je rodila...
Priče o Zeusovoj i Mnemozininoj ljubavi se ne slažu kad je riječ o plodovima te ljubavi. Priča se da je Zeus s Mnemozinom ležao devet noći i da je iz tog podugog i strpljivog ležanja rođeno devet Muza ili Musa. A priča se i da nije bilo tako nego da je rezultat tog ležanja samo tri. Mi mislimo da je pitanje rezultata manje važno od činjenice koju niko ne dovodi u pitanje, a to je da je Mnemozina majka Muza. Prihvatimo da ih je rodila ukupno devet pa ako većina poznavalaca ovog dijela tvoračkog djelovanja vragolanovog drži da su sve te krasotice Mnemozinine i Zeusove, onda neka bude tako. Znamo da nema nikog ko ne zna koje su to muze i kojih su oblasti ljudskog umovanja bile zaštitnice i brižnice, ali znamo i to da ova priča ne može biti završena a da se Mnemozinine divne kćeri ne poredaju abecednim redom, a ne po važnosti, jer nikako ne vidimo šta je od čeg u tom bogatstvu o kojem se one brinu važnije. Ah, evo ih: Erato, nadležna za ljubavnu poeziju, Euterpa, za lirsku poeziju uz sviranje na flauti, Kaliopa, nadležna za epsku poeziju i govorništvo, Klio, za povijest, Melpomena, za tragedije, Polihimnija, za himničko i horsko pjevanje, Talija, nadležna za komedije, Terpsihora, za ples i Uranija, za astronomiju.
Divno je, zar ne, što ih za devet nezaboravnih noći na zemlji pooranoj napravi Zeus Mnemozini. Ali, priznajemo da smatramo velikom nepravdom što tim zaštitnicama možda najvećih vrijednosti poklonjenih čovjeku nema mjesta na Olimpu. Jer olimpske zlatne dvore koristi samo njih dvanaest. U Ateni je bilo podignuto svetište Olimpljanima, onim dvanaest veličanstvenih, i tamo bjehu: Zeus, Hera, Posejdon, Demetra, Apolon, Artemida, Ares, Afrodita, Hermes, Atena, Hefest i Hestija. Tako je bilo sve dok do početka novog brojanja godina od 1 pa naviše nije ostalo samo još pet stotina godina, a onda je, dakle u 5. stoljeću, gospodar svih zanosa i vina Dionis ili Dioniz unaprijeđen u Olimpljanina i zauzeo Hestijino mjesto u hramu veličanstvenih. Doduše, na Olimpu je živjela i Heba, boginja peharnica, ali nju niko nije smatrao jednom od dvanaest veličanstvenih. Bilo to tako pravo ili ne, tako je i više se nikad promijeniti neće, kao što ni Muze ni mama im Mnemozina nisu imale pravo živjeti visoko, na onih, nepreračunanih u pechyse basileoise, 2918 metara nadmorske visine. I priznajemo, na samom kraju ove priče, da usprkos priličnom broju čitanja Homerove Ilijade, nismo uspjeli sebi odgovoriti na pitanje kojoj se Muzi obraća slijepi pjevač u čuvenom zazivu Muze na početku ovog epa: Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja Peleju sina, / Pogubnu, kojano zada Ahejcima tisuću jada, / Snažne je duše mnogih junaka ona k Aidu / Poslala...
Mi u Ilijadi vidimo i nešto ljubavnih stihova pa je Erato tu morala imati svoje prste, i Kaliopa je tu neizostavna, i Klio jer povijest naprosto kapa iz svakog događaja o kojem pjevač pjeva, pa i tragike ima, mnogo, te i Melpomena tu imade posla. Da nije slijepi pjevač zovući Muzu zvao sve kćeri Mnemozinine videći ih kao jednu bez koje bi Zemlja bila pusta gotovo onako kako je pusta bila u vrijeme prvog plesa na njoj, onog Eurinominog, iz naše priče Prve ljubavi?
