Hercegovina – zemlja sunca i krša slogan je aktivnosti koju provodi Asocijacija srednjoškolaca u Bosni i Hercegovini (ASuBiH) u Stocu od 14. 8. do 17. 8, Trebinju od 21. 8. do 24. 8, i Posušju od 27. do 30. 9. 2018. godine. Ideja je da mladi iz tri lokalne zajednice provedu pet dana na svakoj lokaciji i zajedno rade na obnavljanju zapuštenih parkova koje žele pretvoriti u Omladinske zone.
Razlikujete li vi naglaske kojima govorite s obzirom na to da ste svi Hercegovci?, pitam ih.
Prvo, to nije naglasak već naš normalan govor, a to što vi mislite da je naglasak je vaš problem, odgovaraju.
Objašnjavaju mi, prihvativši moje izvinjenje o stereotipu o kojem nisam ni razmišljao, da ipak razlikuju pojedine riječi i izraze i da mogu tačno odrediti ko je iz kojeg dijela Hercegovine.
Tridesetak članova lokalnih timova asocijacije srednjoškolaca iz ova tri grada odlučilo je dio svog raspusta provesti družeći se, ali i radeći nešto korisno: kad neće institucije čiji je to posao, neće ni škole – hoće mladi.
U istraživanju koje su proveli, najveći broj mladih u ovim sredinama istakao je kao potrebu MJESTO na kojem bi se okupljali i družili koristeći svoje slobodno vrijeme. Omladinske zone bit će prostori zapuštenih parkova koje će, tokom petodnevnih boravaka, graditi mladi. Ovi prostori postat će mjesto susreta, gdje će se moći organizovati kulturno-umjetničke aktivnosti. Slogan Hercegovina – zemlja sunca i krša bit će ispisan kao mural uz svaku uređenu slobodnu zonu. Ideja je i da se prezentiraju vrijednosti Hercegovine kao geografskog prostora u smislu kulture, umjetnosti, tradicije i gastronomije.
Prvo okupljanje bilo je u Stocu. Zapušteni park uz samu osnovnu školu pet dana bio je mjesto na kojem je građena i izgrađena prva Omladinska zona na ovoj mini turneji. U planu su klupe koje samostalno izrađuju od paleta, sade cvijeće, zaboravljajući i da ga zaliju, mini pozornica koja će poslužiti petog dana kampa, kada spremaju prigodan program za otvaranje. Ne smeta im ni to što baš i ne vladaju alatima. Iz mobitela svira muzika bendova iz doba kada sam ja bio njihovih godina, s razlikom što sam te bendove slušao uživo na nekada vrlo popularnim radnim akcijama. Razlika je, naravno, i ta što je u to doba takve akcije organizovala i finansirala država, a ne međunarodna zajednica.
Pričaju mi o teškoćama prilikom traženja dozvola za uređenje parkova. Kažu da se lokalne vlasti ne razlikuju, bez obzira na različite političke opcije. Za svaki potreban papir moralo se čekati, moliti i strepiti. A njima je stalo, bez obzira na birokratiju – načelnik trenutno nije tu, ali i na nepotrebnu zabrinutost roditelja zbog petodnevnog boravka u nekoj drugoj sredini.
Stanovnici Stoca, mladi i oni stariji, prolaze pored parka. Pogledaju sa zanimanjem šta se dešava, ali niko ne prilazi, ne pita. Natpis okačen na ulazu u park, na kojem piše da su u pitanju mladi iz Stoca, Trebinja i Posušja, vjerovatno izaziva zbunjenost u odnosu na ono što im se već godinama plasira kroz medije. Konačno prilazi bračni par, zanimljivo im je kako se od paleta mogu napraviti klupe. Takve bi njima odgovarale u bašti u Bileći gdje žive. Srednjoškolci im objašnjavaju gdje tačno treba prerezati paletu, koji dio onda ide za naslon i na koji način ga pričvrstiti. Oduševljeni su, obećavaju da će doći posljednji dan na otvaranje parka.
Tri dana intezivnog rada, bez obzira na vrućine, uz povremene pauze da se okupaju u Bregavi, daju vidljiv rezultat. Slijedi najveseliji dio – farbanje klupa. Boje se razlijevaju, smijeh odzvanja. Šarene se klupe, ruke, odjeća. Petog dana na zidu škole oslikavaju mural Hercegovina – zemlja sunca i krša. Na muralu su naslikane karakteristike koje vežu ova tri hercegovačka grada. Umor i uzbuđenje su na vrhuncu. Stiže i razglas, a dok se postavlja sto s tradicionalnim hercegovačkim delicijama, od čega toplo preporučujem smokvaru, mlada raja otrčala je na presvlačenje i sređivanje za završnu manifestaciju.
Program počinje blagom mikrofonijom s razglasa, nastavlja se recitalom Maka Dizdara, a onda gitare, muzika, horsko pjevanje i ples. Omladinska zona Stolac je otvorena.
Možda ovi mladi i nisu najspretniji s alatom, farbanjem i organizacijom posla, ali, za razliku od većine odraslih – imaju volju i želju da mijenjaju svijet oko sebe. Pa i ako iz bilo kojeg razloga ne želimo da im se pridružimo i pomognemo, dobro bi bilo da se potrudimo da im barem ne smetamo i ne sprečavamo ih, jer će sigurno napraviti bolji svijet nego što to činimo mi prethodnih dvadeset i kusur godina.
