Lynn Davies u radu Educating Against Extremism: Towards a Critical Politicisation of Young People nasilni ekstremizam definira kao nedozvoljavanje drugačije tačke gledišta, držanje vlastitih uvjerenja ekskluzivnim i jedinim ispravnim te korištenje nasilja kako bi se drugima nametnulo vlastito mišljenje. UNESCO je 2016. godine izdao Vodič za prevenciju nasilnog ekstremizma za nastavnike, a Bosna i Hercegovina je u borbi protiv nasilnog ekstremizma i radikalizma na 4. sjednici Vijeća ministara BiH, održanoj 23. 04. 2015., usvojila Strategiju BiH za prevenciju i borbu protiv terorizma za period 2015-2020. Ovaj dokument prepoznaje važnost obrazovanja u borbi protiv nasilnog ekstremizma i radikalizma ističući da se kroz kurikulume obrazovnih institucija može doprinijeti promovisanju tolerancije i sistemu „ranog upozoravanja“ na pojave razvoja ideologija nasilnog ekstremizma.
Obrazovanje, dakle, može imati ulogu u ostvarivanju osnovnih ciljeva ove Strategije, a to su: a) suzbijanje oblika ekstremističkog i terorističkog djelovanja poštujući vrijednosti demokratije, vladavine prava, ljudskih prava i sloboda; b) preveniranje zločina iz mržnje, radikalizma i terorizma u svim pojavnim oblicima; c) sprečavanje ranjivih osoba i grupa da odaberu nasilni ekstremizam i terorizam kao sredstvo za postizanje svojih ciljeva. U tom kontekstu, poseban fokus dat je mjerama kojima se sprječavaju procesi indoktriniranja u terorističke ideologije, posebno onih njegovih oblika koji sadržavaju jasne elemente poticanja na terorizam, bilo direktno ili indirektno, javnog veličanja/promovisanja djela terorizma, te regrutovanje za terorizam. Jačanje uloge tzv. društvenih korektiva od porodice, preko socijalnih službi, pa do obrazovnih i drugih službi predstavlja ključni element ovoga procesa, navodi se u Strategiji.
U namjeri da s učenicima i učenicama u razredu razgovaraju o ovoj temi nastavnicima i nastavnicama od pomoći može biti Vodič za borbu protiv ekstremizma koji je izdao UNESCO 2016. godine. Ovaj Vodič pruža informacije o uzrocima ekstremizma te o načinima vođenja diskusije i razgovora o ovoj temi. Vodič ima 45 strana i podijeljen je u četiri poglavlja: Uvod; O ekstremnom nasilju; Vođenje diskusije u razredu; Ključne preporuke.
U dijelu O ekstremnom nasilju objašnjeno je kako postoje socio-ekonomski, psihološki i institucionalni faktori koji dovode do ekstremnog nasilja. Naučnici te faktore grupiraju u dvije grupe:
a) Unutarnji faktori: Pojedinci se mogu osjećati marginaliziranim, nejednakim, diskriminiranim ili progonjenim pa iz takve lične pozicije posegnuti za nasilnim ekstremizmom. U unutarnje faktore spadaju i limitirani pristupi kvalitetnom obrazovanju, negiranje prava i ljudskih sloboda i ostali faktori sredine, historijski narativi te socio-ekomonski uticaji.
b) Vanjski faktori: odgajanje, njegovanje poziva na nasilni ekstremizam, na primjer: postojanje dobro organizovanih ekstremnih skupina s uvjerljivim govorima i efektivnim programima koji omogućavaju razne benefite prilikom učlanjivanja u njihove skupine: posao, platu ili neku drugu materijalnu korist. Također, grupe mogu obećavati i veće ideale osim materijalnih – kakvi su sloboda i budućnost. Grupe se predstavljaju kao mjesto kojem istinski pripadate i u kojima možete na pravi način zaokružiti svrhu svog postojanja.
Tu su i društveni faktori uticaja koji pogoduju razvijanju nasilnog ekstremizma poput slabog državnog uređenja, nedostatka vladavine prava, korupcije i kriminala. Najčešće se radi o kombinaciji navedenih faktora, ali edukacija, informiranost i upućenost u uzroke ekstremizma i radikalizma mogu biti prvi korak ka njegovom suzbijanju.
S obzirom na to da djeca i mladi, osim kod kuće, većinu svog vremena provode u obrazovnim institucijama, nastavnici pored roditelja mogu primijetiti znakove koji ukazuju na radikalno nasilničko ponašanje. U Vodiču su ponuđeni i rani znakovi koji signaliziraju radikalno nasilničko ponašanje: a) iznenadni prekid odnosa s porodicom i prijateljima; b) iznenadno odustajanje od školovanja i konflikti u školi; c) promjene u ishrani, odijevanju, jeziku, finansijama; d) promjene u stavovima i ponašanju prema drugima: antisocijalni komentari, odbacivanje autoriteta, odbijanje socijalne interakcije, povlačenje u sebe i izolacija; e) redovno posjećivanje internet sajtova i učestvovanje na društvenim mrežama koje podržavaju i na kojima se razmjenjuju ekstremna gledišta; f) referiranje na apokaliptične i zavjereničke teorije. Ovdje valja napomenuti da nastavnik ne smije biti dijagnostičar, pogotovo ne na osnovu jedne ili dvije navedene promjene, jer sve one mogu upućivati i na nešto drugo, ali je u tumačenju tih promjena kao opcija moguć i ekstremizam.
U dokumentima relevantnim na svjetskom nivou, poput UN-ovog generalnog plana prevencije nasilnog ekstremizma i Rezolucijae 2178 UN-ovog Vijeća sigurnosti, stoji da edukacija o radikalnom ekstremizmu i radikalizmu – kako je navedeno i u Vodiču – može: a) pomoći mladima da razviju komunikacijske i interpersonalne vještine potrebne za dijalog, nalaženje kompromisa i učenje mirovnog pristupa promjenama; b) pomoći učenicima da razviju kritičko mišljenje, istraživanje tvrdnji, provjere glasina te propitivanje legitimiteta i opravdanosti ekstremističkih uvjerenja; c) pomoći učenicima u razvijanju otpora ekstremističkim narativima; d) informirati sve građane sposobne za uključivanje u mirovne kolektivne društvene akcije.
U prevenciji nasilnog ekstremizma i radikalizma mladi ljudi trebaju relevantne i vremenski dugoročne prilike razvijanja znanja, vještina i stavova koji će im pomoći u razumijevanju propagande. Vodič omogućava nastavnicima praktične savjete kada i kako sa učenicima u razredu razgovarati o ovoj temi te kako kreirati povoljnu klimu u razredu koja je inkluzivna, koja poštiva dijalog i kritičko mišljenje. Ako nastavnik želi da povede razgovor o ovoj temi u učionici, u Vodiču se ističe da je važno sa učenicima govoriti o lokalnoj manifestaciji ekstremizma. Takva diskusija će: a) pomoći učenicima da razumiju povezanost između lokalnih i svjetskih izazova; b) pomoći učenicima da razumiju stvarne rizike i posljedice nasilničkog ekstremizma; c) pokazati mladima da oni mogu postupiti drugačije ako donesu pravu odluku unutar svog trenutnog konteksta – stoji u Vodiču.
Postoji, naravno, i nekoliko preduvjeta koji se moraju ostvariti prije razgovora o ovoj temi na lokalnom nivou. Prema Vodiču, neophodno je povezati pitanje nasilnog ekstremizma sa sadržajem kurikuluma; razumjeti društvene, kulturne, etničke i svake druge raznovrsnosti u lokalnom kontekstu; uključiti perspektive manjina u diskusiju – osigurati da je pogled manjina također reprezentativan; biti vrlo jasan sa učenicima u vezi s ulogom nastavnika kao moderatora razgovora. Nastavnik treba da bude objektivan glas i nepristrasan facilitator.
Prevencija nasilničkog ponašanja kroz edukaciju treba da bude dio šire prevencije koja uključuje porodicu, zajednicu i medije. Vodič za nastavnike u borbi protiv ekstremizma može biti prvi korak ka ispunjenu tog cilja. Više informacija o tome kako sa učenicima razgovarati o ovoj temi možete pronaći ovdje.
