Obrazovanje je proces koji je moguće sagledati iz različitih vizura, često, nažalost, zamagljenih partikularnim interesima. Naučno gledište, naročito sociološko, može doprinijeti razumijevanju ovog fenomena kako bi se teorija usaglasila sa praksom i postigao dogovor koji je primjenljiv na obrazovni sistem. U tom je ključu napisana i studija „Razumevanje obrazovanja – sociološka perspektiva“ autora Alana Kriba i Šeron Gevirc, objavljena u izdanju beogradske Fabrike knjiga. Osnovni cilj studije je izbjeći uobičajenu deskripciju sociologije obrazovanja, s punom sviješću o novim pristupima (kakvi su postmodernistički), koji su unijeli razdor u standardizirana tumačenja i doveli u pitanje odnos sociologije obrazovanja i društvenih vrijednosti. Unutar ove oblasti, namjera je autora pronaći konkretna polja djelovanja, imenovati različite procese i institucije unutar kojih se oblikuju obrazovni fenomeni. U velikoj je mjeri istaknuta normativna dimenzija ovog sociolološkog usmjerenja, koja je, u prijašnjim radovima, bila zanemarivana iz bojazni od (ne)pozvanosti sociologa da donose negativne i pozitivne ocjene za pojave koje se tiču obrazovanja.
Sistematiziranje znanja
Knjiga se sastoji od tri tematske oblasti: u prvom se dijelu obrađuju osnovne odlike šireg polja sociologije obrazovanja. Opisani teorijski stavovi odskaču od klasičnog naučnog rječnika, te se na vrlo plastičan način – kroz različite situacije, medijske, kao i znanstvene napise o slučajevima koji se tiču obrazovanja – pojašnjava, ali i redefinira sam pojam obrazovanja kao domen usko vezan za školu i školstvo. Ukazuje se i na standardne obrazovne matrice koje učenike odvajaju od savremenih tokova društva i onemogućavaju im upoznavanje drugačijih (primjerice, heteroseksualna obrazovna matrica), te se, još jednom, podvlači prisutnost obrazovanja u tokovima moći, njegova ekonomska vrijednost kroz privatizaciju i, samim tim, opasnost od zloupotrebe i manipulisanja. Drugi se dio („Ključne teme“) tiče četiri polja u kojima se, pojedinačno, fokusiraju svi obrazovni aspekti: društvena reprodukcija, znanje i nastavni program, identitet i rad nastavnika. Vrši se odmak od starijih i konzervativnijih tekstova ka postmodernističkim teorijama unutar kojih se spominju autori poput Žirua i Burdijea, ali i analizama podataka stanja u školama, preko kojih se daje šira slika. Pitanje društvene reprodukcije je tako usmjereno ka pitanju nejednakosti, proširenoj od općenite društvene ka nešto užem polju, kakvo je perspektiva etničkih manjina i njihov uspjeh u školama. Identitet se razmatra kao hibridan i fluidan i raspravlja se o problematičnosti ovog aspekta u obrazovanju, s obzirom na različite stereotipe kojima su podložni pojedini učenici kao marginalna grupacija (rasna, etnička, religijska ili druga grupacija). Kao rješenje se spominje model multikulturalnog obrazovanja, ali se govori i o njegovim problematičnim tačkama (npr. površno poznavanje činjenica o nečijem identitetu vodi ka upadanju u generalizaciju). Cjelokupan kontekst ove studije jeste unutar sociološkog polja, odnosno sociologije obrazovanja, pokušavajući je prikazati kao disciplinu sa političkom i etičkom dimenzijom. Iako podvlače i pojašnjavaju različite sociološke pristupe, autori smatraju da je dužnost sociologa refleksivnost unutar svakih od navedenih pristupa, bez obzira unutar kojih premisa operišu. U posljednjem dijelu pozivaju na etičku dimenziju socioloških istraživanja i spremnost na polemisanje sa vlastitim radovima, uzimanje u obzir različitih mišljenja i stavova, te punu svijest o „odgovornosti za političke i etičke implikacije svojih istraživanja“.
Etičnost prije svega!
Sociologija je naučna disciplina koja sistematski proučava društvene procese, institucije i strukture s ciljem da doprinese našem znanju o tim stvarima – ovako je definiraju autori. Na ovoj su premisi – doprinošenje određenom fondu stečenog znanja o svijetu i pojavama unutar njega, konkretnije, obrazovanju – zasnovali cjelokupnu studiju, naglašavajući da se jaz između prakse i teorije može prevazići. Etičnost ovog procesa je od ključnog značaja u vlastitom razumijevanju procesa obrazovanja – samo se pravilnim ocrtavanjem implikacija koje različiti sudovi mogu ostaviti na obrazovanje, mogu, napokon, konkretizirati i usaglasiti oprečni stavovi, u korist svih sudionika obrazovnog procesa.
Svakom sudioniku obrazovnog procesa, naročito nastavnicima i profesorima, ova knjiga može ponuditi dragocjenu sintezu praktičnog i teorijskog – teoretičari obrazovanja moraju naći zajedničko tlo sa praktičarima obrazovanja, imenovati ključne probleme i ponuditi platforme za njihovo rješenje, bez zadržavanja u prošlosti i studija koje aktuelnim obrazovnim procesima ne nude ništa novo. Obrazovanje je multidisciplinarno, i ono treba biti shvaćeno kao takvo: studije, analize i diskusije o vrlo konkretnim pitanjima današnjeg školstva, u suradnji sa onima koji, iz prve ruke, mogu ponuditi svoja iskustva, na najbezbolniji način može ponuditi pozitivna i provodiva rješenja. Sociologija je normativna disciplina, i ona može ponuditi (i nudi) normative za obrazovanje; takvi su normativi beskorisni ukoliko u njihovom osmišljavanju podjednako ne sudjeluju i nastavnik i sociolog.
Zašto bi nastavnicima bilo važno da pročitaju ovu knjigu? Jer će bolje razumjeti posao kojim se bave. Jer će naučiti mnogo toga novoga o obrazovanju unutar duštvenih gibanja. Jer će sa iskustvom čitanja ove knjige lakše uočiti uzroke i posljedice određenih promjena u društvu.
