Nedavno je Školegijum ponovo objavio tekst iz 2014. godine Zanati još nisu umrli, a kad će, ne zna se koji pokušava odgovoriti na pitanje zašto se sve manje srednjoškolaca školuje za praktična zanimanja, deficitarna na tržištu. Ne samo Bosna i Hercegovina, nego i ostatak svijeta suočava se s nedostatkom majstora, osoba na koje se možete osloniti kad vam zatreba da popravite prekidač za svjetlo ili zamijenite ventil na česmi. Zanatske srednje škole sve manje su atraktivne, iako je zaposlenje nakon završene škole skoro zagarantovano, a ni plate za ta zanimanja nisu značajno manje, posebno ako se radi o visokokvalifikovanim zanatlijama. Ono što se u SFRJ zvalo KV radnik danas se krije iza moderne evropske skraćenice VET – Vocational Education and Training. Visokokvalifikovana zanimanja (VKV) podrazumijevala su zanatlije sa završenom dodatnom specijalizacijom i položenim majstorskim ispitom, ili 5. stepen stručne spreme.
Više je razloga za opadanje popularnosti srednjih stručnih škola, a jedan od njih je i pogrešna percepcija obrazovnih vlasti i školskog rukovodstva. Direktor tipične srednje stručne škole, suočen s manjim interesom za upis, obično reaguje tako što prima đake koji su i u osnovnoj školi pokazivali slabiji uspjeh, nezainteresovani za učenje iz ko zna kojeg objektivnog ili subjektivnog razloga, što generiše nove probleme tokom cijelog stručnog školovanja. Kako se na fakultet mogu upisati samo srednjoškolci koji su završili četvorogodišnju srednju školu, neke škole odlučuju se da ponude i četverogodišnje školovanje, što samo stvara još veći nered u srednjim školama. Izmišljaju se nova imena škola, pa pored gimnazija, zanatskih i tehničkih škola nastaju razne mješovite srednje škole koje nekad nude više zanimanja nego što imaju đaka.
Sljedeći razlog mogao bi biti nedostatak nastavničkog kadra – mali broj učenika rasut na veliki broj zanimanja čini neisplativim da škola ima vlastiti stručni kadar s neophodnim pedagoškim vještinama, nego su to uglavnom inženjeri iz privrede, koji su u školi samo kao vanjski saradnici. Njihov jedini motiv većinom je honorar, a ne prenošenje znanja i vještina. Tu su zatim i posljedice demografskih kretanja u Zapadnoj Evropi, gdje je prethodnih nekoliko godina penzionisana baby-boom generacija rođena neposredno nakon 2. svjetskog rata, a taj udar na zapadnu privredu kompenziran je uvozom radne snage iz zemalja sa istoka Evrope, uključujući i nas. Najkvalitetnija radna snaga emigrirala je u Njemačku, Austriju, Švedsku, dok naše tržište rada nije adekvatno reagovalo – prosječna plata ostala je ista kao što je bila i prije tog vala emigracije.
Informacione tehnologije mijenjaju sve
Svjedoci smo da su informacione tehnologije iz temelja promijenile život savremenog čovjeka. Promijenile su način na koji živimo, komuniciramo, radimo, trgujemo, učimo, donosimo odluke, kako se zabavljamo, liječimo, putujemo... Pored svega toga, promijenile su i mijenjaju i tržište rada, gdje je sve veća potražnja za informacionim stručnjacima raznih profila. U posljednjih nekoliko godina pojavila su se zanimanja za koja se ranije nije znalo i čiji nazivi još nisu prevedeni na naš jezik: DevOps inženjer, full-stack developer, front-end developer, UX/UI dizajner, QA tester aplikacija, Cloud developer, konsultant za poslovnu inteligenciju (BI), scrum master, i mnoga druga zanimanja i specijalizacije.
Kao odgovor na zahtjeve tržišta, i u Bosni i Hercegovini pojavile su se brojne IT kompanije, koje se većinom bave posredovanjem u iznajmljivanju kvalifikovane radne snage za informatičke poslove (mudro skriveno iza pojma outsourcing), ali i značajan broj onih koje razvijaju vlastite softverske proizvode. Rast tržišta rada u toj oblasti nije pratio sektor obrazovanja, pa je udruženje IT kompanija Bit Alijansa pokrenulo kampanju prema institucijama vlasti da se poduzmu mjere za školovanje većeg broja tih kadrova. Rezultati kampanje su uvođenje novih usmjerenja u gimnazijama, povećanje kvota za upis na IT studijskim programima na fakultetima, sufinansiranje školarina za ta zanimanja, te uvođenje dvogodišnjeg stručnog studija na nekim fakultetima. Naizgled je to bio dobar primjer triple-helix koncepta u kojem međusobno sarađuju privreda, vlast i obrazovne ustanove, ali takvi potezi u sebi kriju i određene nedostatke.
Gimnazije, suočene s padom interesa za upis učenika, rado su prihvatile nova usmjerenja atraktivnog naziva, ali su ih dočekale nespremne, jer nisu imale odgovarajuće kadrove koji bi predavali predmete kao što su Razvoj mobilnih aplikacija, Sigurnost informacija ili Web dizajn. S druge strane, takvo usmjeravanje gimnazija pretvara ih u tehničke ili stručne škole, što je uvelo dodatni nered u naše srednjoškolsko obrazovanje. Više se ne zna ko školuje zanatlije, a ko priprema buduće studente. Vrijeme će pokazati je li ovo bio pametan potez.
Sve to odražava se na mlade generacije. Bez ozbiljne analize o stavovima i svjetonazorima mladih generacija, koje su odrasle uz informacione tehnologije, naš obrazovni sistem luta i urušava se iznutra. Je li iko proveo iscrpnu analizu zašto mladi ljudi više ne mogu zadržati pažnju cijelih 45 minuta koliko traje školski čas? Zna li iko zašto su mladi nestrpljivi pa sve manje žele studirati, jer nemaju vremena da ulože 4–5 godina života da dođu do diplome koja ne garantuje zaposlenje? Zapita li se iko je li nam potrebno razvijati kritičko razmišljanje umjesto pukog memorisanja (po pravilu nepotrebnih) činjenica? Je li važnije znati koliko uglja je proizvela Kolumbija, koliko žena je imao sultan Fatih, je li Kosovska bitka poraz ili pobjeda, ili naučiti đake da razlikuju lažne od autentičnih informacija, kako da popune virman, da se zaštite od neželjene trudnoće ili bolesti ili da sklope smislenu i gramatički ispravnu rečenicu na maternjem i nekom stranom jeziku? Nekako se podrazumijeva da škola uči nepotrebnim stvarima, a da se sve što je važno za stvarni život uči samostalno, iz iskustva. Čak su i vještine bez kojih nema napretka obesmišljene, jer se matematičke formule, pravila i dokazi uče napamet, bez razumijevanja i primjera praktične primjene, kao da je matematika vjeronauka. Tako prvi izvod iz iks na kvadrat je dva iks učenicima zvuči kao molitva, umjesto da im se objasni da to pravilo objašnjava kako se mijenja brzina kretanja.
Kvalifikacije izvan (nepostojećeg) okvira
Da bi se skratilo vrijeme od upisa do diplome na studijskim programima iz oblasti informacionih tehnologija, uveden je dvogodišnji studij, koji nije prepoznat u dokumentu Osnove kvalifikacijskog okvira u BiH koji je nastao kao kompromis zbog nedostatka konsenzusa i koji je naše Vijeće ministara usvojilo 2011. godine. Taj dokument trebao je dovesti do usvajanja kvalifikacijskog okvira u Bosni i Hercegovini, koji je trebao povezati prethodne, sadašnje i buduće rezultate učenja, te ih postaviti u međusobne odnose unutar BiH, ali i evropskog kvalifikacijskog okvira i evropskog obrazovnog prostora, koji je trebao biti donesen najkasnije do kraja 2015. godine. Umjesto okvira, Vijeće ministara BiH 2015. godine donijelo je Odluku o usvajanju akcionog plana za izradu i provođenje kvalifikacijskog okvira u BiH za period 2014–2020. Treba li spomenuti da ni danas, sedam godina po isteku prvobitnog roka za usvajanje, kvalifikacijski okvir nije ni na vidiku?
Kako tvrdi udruženje Bit Alijansa, studenti se pohađanjem dvogodišnjeg IT studija osposobljavaju za rad u IT sektoru, te oni koji budu željeli da nastave studij i steknu diplomu bachelora imat će tu mogućnosti u skladu sa Zakonom o visokom obrazovanju KS, kao i da završe master i doktorski studij. Još nije poznato kakvi su efekti uvođenja ovog studija, koji je u potpunosti prilagođen potrebama privrede, ali s druge strane predstavlja ograničenje za razvoj kadrova u akademskoj zajednici. Iako postoji mogućnost nastavka školovanja, pitanje je koliko će se studenata koji su dvogodišnji studij upisali prvenstveno bježeći od matematike zaista nastaviti školovanje kako bi postali asistenti i nastavili razvoj akademske karijere. Tako ćemo tržište rada napuniti VKV programerima koji ne postoje u osnovama kvalifikacijskog okvira, ali se mogu prepoznati u 5. stepenu stručne spreme po Evropskom kvalifikacijskom okviru (visokokvalificirani radnik specijaliziran za određeno zanimanje). To je korak unazad za univerzitetsko obrazovanje.
Visokoškolske ustanove u BiH već se suočavaju s nedostatkom kadrova, jer su plate asistenata u poređenju s platama koje nude IT kompanije značajno manje, a pri tome imaju obavezu da u određenom roku upišu i završe doktorski studij. Najbolja ilustracija za to je slučaj bivšeg dekana jednog IT fakulteta u BiH koji je dao ostavku na tu poziciju kako bi se zaposlio u privatnoj firmi koja se bavi razvojem softvera. Tako smo prirodni proces razvoja karijere mi obrnuli – umjesto da akademsku karijeru grade oni koji su stekli iskustvo u privredi i žele da svoja bogata iskustva podijele sa studentima, kod nas univerzitetski profesori bježe u privredu.
Trebaju nama i VKV programeri, ali ne znam jesu li fakulteti pravo mjesto da ih školujemo. Ista ta privreda trebala bi da uzvrati na ustupak koji im je učinjen tako što će potaknuti svoje eksperte da se uključe u nastavni proces kao stručnjaci iz prakse ili kao studenti doktorskih studija. Ako se to ne desi, ta mjesta će popuniti ambiciozni a nekompetentni ljubitelji prečica, koji će donijeti akademska zvanja i titule s onih univerziteta koji diplome i zvanja prodaju. Visoko obrazovanje i nauka ne smiju biti tretirani kao komercijalna roba, nego kao strateški resurs cijelog društva. Samo jedna rečenica u Okvirnom zakonu o visokom obrazovanju obezvrijedila bi komercijalizaciju obrazovanja – Visoko obrazovanje je neprofitna djelatnost, što znači da se višak prihoda nad rashodima ne može dijeliti kao dobit osnivača.
