U posljednjih petnaest godina broj upisanih studentica i studenata na javne visokoškolske ustanove u Federaciji Bosne i Hercegovine pao je sa 66.856 na 45.587, dok je broj upisanih na privatne visokoškolske ustanove porastao sa 1.728 na 9.990. Ovo su podaci Zavoda za statistiku FBiH koje, prema dostupnim podacima, ne prati analiza koju su obrazovne vlasti vjerovatno trebale davno napraviti.
U isto vrijeme budžeti za visoko obrazovanje uglavnom rastu iz godine u godinu za 10 do 20 posto, pa za 2022. godinu u Kantonu Sarajevo budžet iznosi oko 157 miliona KM za oko 2.800 zaposlenih, u Unsko-sanskom kantonu 11.451.000, u Zeničko-dobojskom 18.752.865, u Hercegovačko-neretvanskom 9.872.000 KM...
U proteklih pet godina broj studenata smanjio se za 20%, a taj pad uglavnom se veže za javne univerzitete. Ipak, razlog tome nije nužno upisivanje na privatne univerzitete, kako se često govori u javnosti. Na svim privatnim univerzitetima u BiH studira oko 18.000 studenata, dok na javnim još uvijek preko 60.000, riječi su prof. Dženane Husremović, prorektorice za nastavu i nastavna pitanja Univerziteta u Sarajevu. Pojašnjava da studenti u BiH u najvećem broju pripadaju populaciji tipičnih studenata – mladi ljudi od 18 do 20 godina koji nakon završetka studija uglavnom nastavljaju visokoškolsko obrazovanje.
Ukoliko pogledate statistike upisa i završetka srednje škole u posljednjih deset godina, na području čitave države, vrlo je jasan trend pada općeg broja mladih ljudi. Stoga ni broj upisanih na univerzitete ne može biti na nivou na kakvom je bio prije pet ili deset godina. Mladi ljudi su otišli sa svojim roditeljima i odrastali u drugim državama, u kojima nastavljaju i školovanje, kaže prorektorica Husremović.
Ministrica visokog obrazovanja u Vladi Kantona Sarajevo Aleksandra Nikolić prihvata tezu da postoji problem, ali upozorava da statistike nisu pouzdane.
Privatni fakulteti su uglavnom mali i imaju statistiku bolju od javnih. Javni, pak, ne smiju ispisati studente, odnosno brisati ih sa evidencije odmah kada uoče da oni više ne studiraju, čak i kad izgube status koji su imali na početku studija. To znači da su cifre i od prije 15 godina bile napuhane. Postoji urbani mit o 60.000 studenata na UNSA. To nije nikad bilo, odnosno možda je bilo kad su svi ostali studenti i fakulteti bili dio UNSA. Nama je trebalo dugo da izbacimo iz evidencije neaktivne studente. Digitalizacija dijelom rješava taj problem i to će se u narednim godinama stabilizovati. Uz to imamo pad nataliteta, iseljavanje ljudi iz BiH, a i propuste u poslovanju fakulteta, kaže ministrica Nikolić i napominje da proteklih godina raste broj privatnih fakulteta, usljed čega raste i broj studenata koji ih pohađaju jer je, između ostalog, lakše studirati kod kuće, u gradu u kojem se živi.
BiH nema nikakvu strategiju finansiranja studiranja, a siromaštvo je svuda oko nas. Nemamo kredite, vaučere ili druge vrste finansijske podrške, smještajni kapaciteti su loši, ishrana takođe, i sve to je veliki problem, pojašnjava ministrica.
Brojevi Zavoda za statistiku FBiH detaljnije opisuju te godine: u akademskoj 2007/08. na visokoškolske ustanove u FBiH upisalo se ukupno 68.604 studenata/studentica (66.876 na javne i 1.782 na privatne), tri godine kasnije 74.594 (68.224 na javne i 6.370 na privatne visokoškolske ustanove), a već u 2013/14. godini broj se smanjuje na 72.601 (63.694 studenta na javnim i 8.907 na privatnim visokoškolskim ustanovama). Brojka nastavlja opadati, pa je 2017/18. godine zabilježeno 66.027 upisanih studenata, od čega 54.845 na javne i 11.182 na privatne visokoškolske ustanove. U akademskoj 2021/22. godini upisano je 55.577 studenata (45.587 na javne i 9.990 na privatne visokoškolske ustanove).
No, je li samo udaljenost fakulteta od kuće ili migracija stanovništva dovela do promjene trendova u visokom obrazovanju, barem u Federaciji BiH?
Privatni fakulteti, s obzirom na to da su manji i privatni, fleksibilniji su u kreiranju programa i ponude. Oni nisu ograničeni raznim vrstama zakonskih normi poput nabavki, mogućnosti finansiranja i slično. Takođe, ne bave se skupim studijima i ne bave se NAUKOM, istraživanjima, radom za zajednicu... I još važnije – privatni nemaju zaposlene profesore, nego koriste kadrove s javnih univerziteta i penzionere. Javni su tu ograničeni, pojašnjava ministrica Nikolić. Naglašava da se privatni fakulteti ne povezuju s privredom, osim malobrojnih izuzetaka (IBU, djelimično Burch), nego sa državom i državnom službom, što dokazuju njihovi programi, a javni fakulteti ne nude znanje koje je potrebno privredi.
U većini oblasti je ono što javni fakulteti nude previše za naše industrije jer su preduzeća mini ili mala, kao, naprimjer, u sektoru proizvodnje hrane. Za informacionim tehnologijama postoji potreba, ali javni ne mogu jačati kapacitete jer nemaju autonomiju niti investicije za zapošljavanje sofisticiranih kadrova, pa su ograničeni u angažovanju onih koji su eksperti, a nisu izabrani u zvanje. Uz to su veliki fakulteti manje fleksibilni u stvaranju novih studijskih programa i nemaju naviku da komuniciraju s javnošću u smislu marketinga, što se sada mijenja kroz otvorene dane fakulteta, zajedničku promociju upisa na UNSA i slično, pojašnjava ministrica Aleksandra Nikolić.
Broj studenata će svakako nastaviti da opada jer ljudi uglavnom odlaze iz naše zemlje, a ne dolaze ovamo. S druge strane, ono što je važno shvatiti jeste da visokoškolsko obrazovanje ne smije biti vezano samo za tipične studente. BiH ima jako nizak procenat visokoobrazovanog stanovništva u odnosu na zemlje Evropske unije. Naš je zadatak da razvijamo sistem visokog obrazovanja koji će privući netipične studente, kao što su odrasli ljudi koji imaju potrebu da se dodatno školuju kako bi stekli potrebne kompetencije za rad u današnjem vremenu. Razvijanje studijskih programa koji će omogućiti veću fleksibilnost u studiranju, povećanje interdisciplinarnosti i transdisciplinarnosti, mobilnost, mikroakreditacije, razlikovni studijski programi, studijski programi na engleskom jeziku, zajednički studij sa drugim univerzitetima, kao i druge kreativne pogodnosti, zasigurno će utjecati na atraktivnost studija, riječi su profesorice Husremović.
Studenti Univerziteta u Sarajevu, koji iz prve ruke imaju priliku svjedočiti trenutnim obrazovnim praksama, također razmišljaju o padu broja studenata. Neki od njih smatraju kako se društvo sve više okreće materijalizmu, zbog kojeg postaje skoro nepotrebno završiti išta više od srednje škole. Sticanje diplome im je dugotrajan proces, nakon kojeg pronalazak posla u struci nije zagarantovan.
Naglašavaju i generacijske utjecaje. Drže da su mlađe generacije navikle da im se sve servira, zbog čega više nisu motivisane za studiranje.
Ipak, postoji značajan broj njih koji, i pored svih manjkavosti visokoškolskog obrazovnog sistema, vole studirati i koji smatraju kako visokoškolsko obrazovanje u FBiH, iako nije na nivou evropskih univerziteta, pruža dobre temelje za daljnju stručnu nadogradnju.
Studenti ističu da prepoznaju i cijenu zalaganja mnogih univerzitetskih profesora koji na kreativne i domišljate načine nastoje poboljšati kvalitetu nastave i prenošenja znanja. Prema njihovim riječima, ti profesori ne ustručavaju se podijeliti vlastita iskustva i po potrebi pružiti iskrene, dobronamjerne životne savjete, kao i razgovarati o aktualnim problemima, te se tako bolje povezati sa studentima i potaknuti ih na razmišljanje i djelovanje. U učionici im često predstavljaju nalaze istraživanja objavljenih u posljednjih pet do deset godina, koji nisu dostupni u starijim udžbenicima. Nastoje stvoriti sigurno okruženje u kojem nema mjesta osuđivanju, samo razmišljanju i dijalogu. Uvažavaju studentske potrebe, obavještavaju o aktuelnim seminarima i prilikama za saradnju s nevladinim organizacijama (domaćim i stranim) i inostranim univerzitetima.
Čini se da BiH ima značajan broj sistematskih nedostataka, kao što je loša financijska potpora studentima i fakultetima, zbog kojih ponajviše trpe nastavni prostor i naučna istraživanja. Mnogi fakulteti još jednu godinu zaredom ostaju bez opreme potrebne za naučno-istraživački napredak. Ipak, značajan broj pojedinaca svojim trudom održava u životu blijedo svjetlo na kraju obrazovnog tunela. Najveća odgovornost i dalje ostaje na vlastima, koje trenutno ulažu minimalne napore u nastojanja da zadrže bosanskohercegovačko stanovništvo i da dovedu visokoškolsko obrazovanje na zavidan nivo.
