Ne pitajte se šta svijetu treba. Zapitajte se šta vas oživi, a onda idite i učinite to, jer ono što svijetu treba su ljudi koji su oživjeli.
— Harold Whitman
Svjetski dan žirafe uzbudljiv je događaj koji je pokrenula The Giraffe Conservation fondacija (GCF). Obilježava se 21. juna (kako bi simbolično bio obilježen i najduži dan ili noć, ovisno o hemisferi) s ciljem edukacija o žirafi kao jednom od najčudesnijih stvorenja na planeti i ikoni Afrike, koja je s godinama sve ugroženija vrsta. Zoološki vrtovi, škole, nevladine organizacije, vlade, institucije, kompanije i organizacije za zaštitu okoliša širom svijeta taj dan organiziraju događaje radi podizanja svijesti i podrške žirafi u divljini. Svjetski dan žirafe 2020. posvećen je operaciji Twiga V, sljedećem zaštitnom premještaju žirafe u rezervat za divlje životinje Pian Upe u Ugandi.
Ovo nije samo svjetsko slavlje nevjerovatnih i mnogo voljenih životinja, već i rasvjetljavanje izazova s kojima se žirafe suočavaju u divljini, a ove godine su i učenice Gimnazije u Bosanskoj Krupi obilježile ovaj značajni datum izradom postera i crteža sa motivom žirafe.
Zašto žirafa?
Osamdesetih godina prošlog vijeka ukupni broj svih žirafa u Africi procijenjen je na više od 155 hiljada. Danas GCF procjenjuje trenutnu populaciju žirafa u cijeloj Africi na oko 111 hiljada. To je pad za gotovo 30%. Nažalost, u nekim područjima koja se tradicionalno smatraju glavnim staništem žirafa broj je u ovom razdoblju opao za 95%. Međunarodna unija za konzervaciju prirode (The International Union for Conservation of Nature (IUCN)) je 2016. godine žirafu stavila na crvenu listu ugroženih životinja! Dvije podvrste – Kordofan i Nubian – kritično su ugrožene, retikulirana žirafa je ugrožena, žirafa Thornicroft je ranjiva vrsta, dok je Angolan žirafa najmanje ugrožena. I zapadnoafrička i Rothschildova žirafa popisane su od ugroženih do ranjivih i skoro ugroženih. Pretpostavlja se da je ulazak čovjeka u njihova staništa i krivolov glavni uzrok ovakvog stanja. Krivolov svakim danom postaje sve veći problem, pogotovo u ruralnim područjima, jer se žirafe love za hranu, ali i zbog repova koji su kod nekih plemena statusni simbol – mladoženja nudi ocu svoje odabranice rep žirafe u zamjenu za njenu ruku!
Gdje je ovdje fizika?
Fizike zaista ima svugdje i mnogo. Fizičari često imaju dječiju znatiželju da saznaju kako i zašto nešto funkcioniše. Kako je žirafa najviša životinja na zemlji, fizičari su, kao i neke moje učenice, postavili pitanje kako ona pije vodu iz jezera ili rijeke?
Ovo pitanje zaintrigiralo je i Philippea Bindera, fizičara na Sveučilištu Hawaii na Hilu, koji proučava nelinearnu dinamiku i teoriju haosa. Dok je bio u Africi, Binder nije mogao iz glave izbaciti sliku žedne žirafe – kada je bio u nacionalnom parku Etosha u Namibiji sjedio je u turističkom autobusu i posmatrao kako žirafa pije iz obližnjeg jezerceta. Razmišljao je kako je to čudno jer podizanje vode kroz taj dugi vrat ne može biti lako, iako izvana sve djeluje jednostavno. Životinja širi prednje udove i naginje vrat dodirujući površinu vode usnama. Tada je shvatio da je najzanimljivija stvar u tom sistemu skrivena od ljudskih očiju. Započeo je istraživanje, a pridružio mu se i Dale Taylor, fizičar sa Sveučilišta u Cape Townu.
Isprva su pomislili da žirafa možda koristi vrat kao džinovsku slamku za piće, ali su tu ideju odbacili nakon što su izračunali da žirafe vjerovatno ne mogu stvoriti razlike u pritisku potrebne za podizanje vode s usana na njihova ramena. Zatim su ih istraživanja usmjerila prema veterinarskom i medicinskom udžbeniku iz 1890, gdje su pronašli da preživači poput krava i ovaca koriste svoj jezik poput klipa kako bi pumpali vodu u jednjak.
U modelu koji su predložili istraživači, usne žirafe čine jedan ventil pumpe, dok je epiglotis životinje drugi. Epiglotis ili nepčana resica je struktura izgrađena od elastičnog hrskavičnog tkiva, prekrivena sluzokožnom membranom, i ona, iako se nepčana resica nalazi na dnu jezika, zapravo predstavlja dio grkljana.
Istraživanje je pokazalo da, za početak, žirafa uroni usta u vodu, a zatim povlači čeljust dopuštajući vodi da uđe u usta držeći ventil epiglotisa zatvorenim. Nakon toga stisne usne, opušta epiglotis i ispumpa zarobljenu vodu u jednjak. Ciklus se ponavlja i ona premješta sve više vode u jednjak. U jednom trenutku žirafa podiže vrat, a voda upada u želudac, zahvaljujući gravitaciji i mišićnim kontrakcijama poput valova, poznatim kao peristaltika.
Istraživači su procijenili da žirafa pumpa vodu brzinom od oko 11 km/h, što je dovoljno brzo da spriječi vodu da krene nazad. Na temelju dimenzija jednjaka žirafe procijenili su da punjenje može izdržati oko 5 litara vode. Dodatni izračuni otkrili su da bi duga epizoda pijenja od oko 25 sekundi mogla uključivati i do 17 ciklusa pumpanja vode.
Vrat žirafe zakomplicirao bi život te životinje da nije bilo niza kompenzacijskih mehanizama. Naprimjer, da bi krv stigla na visinu od nekoliko metara, njeno srce mora biti mnogo veće, pa danas znamo da je masa srca žirafe 12 kg i da pumpa 60 litara krvi u minuti. Krvni tlak žirafe je dva ili čak tri puta veći od krvnog tlaka čovjeka. Njena krv je gušća i ima dvostruku gustoću nego kod ljudi. Ovdje opet dolaze do izražaja specifičnosti organizma žirafe, jer bi je tako visok krvni pritisak ubio prvi put kad bi spustila glavu. Velika količina krvi bi naprosto nasrnula u mozak, ali vratne žile imaju specifične ventile koji štite mozak životinje. Slično se događa i kada žirafa podigne glavu – da nema mehanizama kompenzacije, pritisak krvi u tom trenutku drastično bi opao, i to je možda ne bi ubilo, ali bi izgubila svijest svaki put kad digne glavu na prvobitnu visinu.
Čak je i NASA crpila inspiraciju iz beba žirafa
Kad astronauti duže ostaju u svemiru, vene na njihovim nogama postaju slabije zbog činjenice da krvožilni sistem nogu ne mora raditi tako naporno da pumpa krv natrag u tijelo.
Još 80-ih godina fiziolog Alan Hargens i njegove kolege iz NASA-e primijetile su da se, ubrzo nakon rođenja, krvne žile u nogama mladih žirafa zadebljaju, što im omogućava da šetaju unutar prvog sata života. NASA je iskoristila ovu nevjerojatnu prirodnu prilagodbu i istražila krvne žile na nogama žirafe kako bi dobila inspiraciju za odijela ljudi, tj. kako bi noge astronauta ostale jake kao na Zemlji! Naime, neki astronauti dan nakon što slete opisuju kao osjećaj najgoreg mamurluka.
I na kraju o Žirafinoj učionici
Žirafin pogled na svijet metafora je za način komunikacije u svakodnevnom životu, pa i u učionici. Nju je u psihologiju uveo američki psiholog Marshal Rosenberg, a znači posmatrati stvari sa visine, širokim vidicima. A žirafa ima najveće srce, divan i širok pogled, pa osobe poput nje dobro sagledavaju stvari. Kada govorimo jezikom žirafe borimo se za sebe, ali tako da ne napadamo druge; govorimo o tome kako se osjećamo, šta nam treba i šta želimo, te, što je najvažnije, nema pogrešnog pitanja. Za razliku od ovoga, jezik zmije koja puzi po zemlji označava one koji ne vide stvari, ni druge ljude, već odmah napadaju i imaju potrebu da se svađom brane.
GCF je međunarodna organizacija za očuvanje prirode, koja je utemeljena na znanju i ima inovativne pristupe za spas žirafe u divljini, a inače je liderica u podupiranju održive budućnosti žirafa u njihovim prirodnim staništima. To je zapravo porodica organizacija koje djeluju u različitim dijelovima svijeta: GCF Trust (Namibija), GCF-USA (Florida, USA), GCF-East Africa (Kenija i Uganda) i Freunde von GCF (Njemačka). Sve četiri organizacije su pravno i finansijski odvojene jedinice koje djeluju pod okriljem GCF-a. Njihova zajednička predanost održivoj budućnosti za sve populacije žirafa u divljini regulirana je Memorandumom o razumijevanju.
