Tri osnovne škole u Kantonu Sarajevo, Grbavica I, Osman Nakaš i Vrhbosna, odnedavno su pod prismotrom policije 24 sata dnevno. Projekt je realizovao MUP Kantona Sarajevo u saradnji sa Komisijom za prevenciju maloljetničke delikvencije i narkomanije OV Centar, na prijedlog Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo.
Osnovni cilj koji se želi postići postavljanjem kamera jeste prevencija i sigurnost djece u školama, te suzbijanje maloljetničkog prijestupništva i kriminaliteta.
Međutim, da li je to jedini vid prevencije i koliko je zaista dobar, te da li se nakon postavljenog videonadzora može govoriti o sigurnosti djece?
Na prijedlog Ministartsva
Direktorica Osnovne škole Osman Nakaš Aida Mikić odgovorila je da uopće nije bilo posebnog razloga postavljanju kamera u njihovoj školi. Već su ranije imali vlastiti videonadzor, a odabrani su na prijedlog Ministarstva. Direktor Grbavice I Omer Begović također je potvrdio da je to odluka Ministarstva, te da su oni ovu akciju svesrdno podržali. Mirsad Lelo, direktor Osnovne škole Vrhbosna, naglasio je da je njihov objekt odabran zbog položaja s obzirom da su odvojeni od gradske jezgre, te da u blizini nema policijske uprave. Stoga su rado pristali da vlastiti videonadzor upotpune i novim kvalitetnijim, osiguravajući sada i prostor oko škole, sportski teren i dvorište.
Direktorica i direktori slažu se da su kamere dobra preventiva maloljetničkoj delikvenciji. Direktorica Mikić posebno je istakla njihovu psihološku funkciju i naglasila da se djeca, kao i svi mi, drugačije ponašamo kad znamo da nas snimaju.
Drugačije se ponašamo kad nas snimaju, ali...
O tome kakav je zapravo psihološki efekat kamere razgovarali smo i sa Maidom Koso-Drljević, docenticom na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Po njenom mišljenju, efekat kamere je samo trenutan ili se eventualno može primijetiti prvih nekoliko dana. Vrlo brzo se djeca priviknu i ponašaju se kao da ga i nema. Nadalje, kamere uopće nemaju primarni preventivni zadatak. Prevencija se mora desiti puno ranije. Potrebno je raditi na podizanju svijesti, i kod djece i roditelja, o maloljetničkom prijestupništvu. Kamere su tu da zabilježe već postojeći problem, pa ne mogu garantovati sigurnost, niti biti jedini i glavni vid prevencije. Naša sagovornica je također roditeljica čije dijete ide u školu, pa je navela da ni u kojoj mjeri kamere ne može smatrati sredstvom koje će osigurati zaštitu njenog djeteta.
Svoje mišljenje sa nama je podijelila i mr. Amela Dautbegović, viša asistentica na Odsjeku za psihologiju i stručnjakinja u polju edukacijske psihologije i mentalnog zdravlja. Mr. Dautbegović je navela da kamere mogu pružiti sigurnost, ali se ne mogu smatrati primarnom prevencijom. Razlog njihovog postavljanja vidi i u nedostatku interakcije između nastavnika i učenika. Prevencija treba nastupiti mnogo ranije i to raznim vidovima edukacije, čak i u predškolskoj dobi djeteta, saradnjom između škola i centara za socijalni rad. Na taj način dijete će se na vrijeme obučiti da nauči preuzeti odgovornost za svoje postupke i ponašanje. U slučaju kamere, dijete razmišlja i tako da svoje devijantno ponašanje ne ispolji u vidokrugu koji je pod video prismotrom, što opet nije slučaj sa drugim mjestima van škole, u parku, na ulici i slično. Obrazovnim institucijama nedostaju psiholozi i drugo obučeno osoblje koje će na vrijeme reagovati u slučaju ranog detektiranja nasilnog vladanja. Djeca, naročito ona mlađe dobi, ne posjeduju emocionalnu kontrolu, prirodno reaguju, pa tako vrlo često i ne razmišljaju da li ih neko snima ili ne. I ona je potvrdila da kamere imaju efekt samo prvih nekoliko dana; djeca se vrlo brzo adaptiraju i zaborave na njih.
Kako ističe mr. Dautbegović, kamere su uredu i jesu vid prevencije, ali su one tu samo da evidentiraju problem, ne i da ga spriječe.
Učenica IX razreda Osnovne škole Grbavica I na pitanje kako kamere utječu na njeno ponašanje odgovara da se ponaša isto kao i da one nisu tu, smatra da je sigurna i bez njih. Slično su odgovorile i učenice VII razreda Osnovne škole Vrhbosna. Jedna od djevojčica je navela da se ponaša isto i da nema veze što su kamere tu. Drago joj je što su postavljene, jer kad se desi nešto loše odmah možemo saznati ko je to uradio. Druga djevojčica je istakla da im je u početku bilo malo nezgodno, čak su se i folirali ispred njih, a onda su se brzo navikli. Također, osjeća se sigurnije otkako su kamere tu, jer snime kad se desi nešto loše.
A van škole?
Međutim, očito je da ovo ne može biti primarna prevencija. Da li su škole odgovorne za nasilje van okruga škole i kamera?
Direktori škola su istakli da škole nisu odgovorne za prijestupništvo van videonadzora. Direktor Begović je istakao da je njihova škola u blizini stadiona Grbavica, pa tako kamere osiguravaju djecu od navijača koji znaju tuda proći ne znajući da je u pitanju obrazovna institucija, kao i od srednjoškolaca koji ne smiju ulaziti u školski krug. Škole, pak, nisu odgovorne za ono što se dešava izvan, u gradu, parkovima, pa stičemo utisak da one svaki mogući oblik prijestupništva samo premještaju na drugi prostor čime ne rješavaju problem.
Drugi oblici prevencije ipak postoje. Direktorica Mikić daje primjer edukacije na časovima odjeljenske zajednice, te rad policije u zajednici. Policajac tri puta godišnje posjećuje školu i drži predavanja o različitim temama iz domena maloljetničke delikvencije. Međutim, nijedna škola koju smo posjetili nema psihologa. Direktor Lelo je istakao da obje funkcije obavlja jedna osoba imenovana kao pedagog-psiholog. Pedagogica Osnovne škole Grbavica I naglasila je da njihova škola vrši druge oblike prevencije koliko je to u njihovoj moći. Naime, jedan psiholog obavlja svoj posao u čak trinaest škola, što je jako loše, jer djeca nemaju mogućnost da dobiju psihološki savjet i razgovor u momentima kad je to zaista potrebno. Tu funkciju vrši pedagogica, pa joj se djeca mogu obratiti kad god se osjete ugroženima od strane vršnjaka ili se brinu za vlastitu sigurnost. Istakla da se nastavnici maksimalno trude da na časovima odjeljenske zajednice podižu svijest kod djece po pitanju maloljetničkog prijestupništva. Kamere u njihovoj školi, kaže ona, dio su čitavog niza preventivnih oblika: snimaju ih i štite njihovu sigurnost. Isto rade i nastavnici, dežurajući svaki veliki odmor ispred škole. A vrlo često im se pridružuje i direktor.
Pedagogica se sjetila događaja kada je neko pisao grafite na zidovima škole, pa ukoliko se to opet desi, sa novim kamerama bolje rezolucije lako bi bilo zumirati i pronaći krivca. Tako se može zaključiti da kamere možda mogu zaštititi imovinu, ali ne i djecu.
Imovina i djeca nisu ista stvar
Svakako, kamere su luksuzna oprema, ali jedan snimak ne može zamijeniti prisustvo svih onih prvih oblika prevencije nasilja, poput kvalifikovanog školskog osoblja – ponajviše psihologa – koji će znati primijetiti problem i imati vremena da se posvete i tim problematičnim učenicima koje je, na kraju, najlakše sankcionisati bez provjere podloge i njihovog stanja.
Videooprema je također jeftinija od psihologa, jer kamera ima više. To je, međutim, pogrešna računica. Prvo, najskuplji su psiholozi koji ne rade, jer je društvo uložilo u njihovo školovanje, a povratne informacije nema. Drugo, kamere neće spriječiti štetu, one mogu samo osigurati da se šteta naplati. U slučaju oštećenja imovine, to je uredu, ali u slučaju dječijih povreda i trauma ona može biti nenadoknadiva. Zato navijamo za kamere, ali više navijamo za ljude u školama.
