Evo me opet medju školarcima. Radim anketu o tome koji nastavni predmet ne vole i zašto ga ne vole. Haris ne voli hemiju, jer ima puno formula i zadataka. Alma ne voli fizičko, jer joj je teško trčati poslije užine. Denis ne voli muzičko, jer ne zna pjevati. Kemo ne voli matematiku, jer mu baš i ne ide, a i babo ga prebije svaki put kad dobije jedinicu.
- Kemo, kako to misliš "babo me prebije"?
- Pa, tako. Nekad motkom, nekad kaišom, nekad samo dobijem šamar. Evo, vidi!
Uzvrće košulju i pokazuje tragove udaraca po leđima: redovi masnica i modrica. Zatečen sam. Šta da radim? Da obavijestim razrednika, pedagoga, socijalnu službu, policiju? I šta će ta moja reakcija promijeniti u Keminom životu? Hoće li pomoći ili ću samo pogoršati stvari svojim miješanjem u tuđe živote?
A sad ozbiljno
Priznajem, cijelu ovu priču sam izmislio, ali pitanja koja iz zamišljene situacije proizilaze i dalje mi ne daju mira. Kako prepoznati učenike koji su žrtve fizičkog ili psihičkog porodičnog nasilja i kako prosvjetni radnici trebaju, mogu ili moraju reagovati u situaciji kad imaju dokaz ili osnovanu sumnju da neko dijete trpi porodično nasilje kod svoje kuće. A takvih slučajeva ima.
Fakultet političkih nauka iz Sarajeva je u 2011. godini u okviru projekta “BECAN (link na www.becan.eu)– Balkansko epidemiološko istraživanje zlostavljanja i zanemarivanja djece” uradio istraživanje u koje je bilo uključeno 2743 djece uzrasta 11, 13 i 16 godina iz 111 osnovnih i srednjih škola sa područja cijele BiH i 2209 njihovih roditelja. U ovom istraživanju 72,48 % ispitane djece izjavilo je da su doživjela psihičko nasilje, 67,65% fizičko nasilje, a 48,04% djece je doživjelo zanemarivanje. Brojke su itekako alarmantne.
Fizičko kažnjavanje kao tradicionalna vaspitna mjera
U osnovnoj školi "Prva sanska škola" u Sanskom Mostu, pedagogica Ivana Atlija smatra da porodičnog nasilja ima i da su najčešće žrtve majke i djeca. U praksi se sreću različiti pojavni oblici, ali nastavnici iz iskustva u radu sa djecom mogu prepoznati kada su ona žrtve. Zanimljiv je slučaj dječaka koji je u školi bio nasilan prema drugoj djeci, a u razgovoru sa njegovim ocem se došlo do saznanja kako on sina već duže vrijeme fizički kažnjava “u vaspitne svrhe”.
U slučajevima kada se prepozna ili posumnja na nasilje nad djecom, slučaj se razmatra na nastavničkom vijeću i u rukovodećem timu, nakon čega škola kontaktira Policijsku stanicu u Sanskom Mostu. U školi su zadovoljni su brzinom njihove reakcije i povratnim informacijama koje dobiju od policije o svakom pojedinom slučaju.Saradnja sa Centrom za socijalni rad nije onakva kakva bi trebala biti, jer u školi nisu zadovoljni brzinom i efikasnošću njihovog djelovanja.
Policija u zakonskom okviru
Prema izvještaju kantonalnog MUP-a USK u 2012. godini evidentirano je 140 krivičnih djela nasilja u porodici ( 14 u Sanskom Mostu) za koja je prijavljeno 148 lica od čega 54 povratnika, jedan maloljetnik i jedan pripadnik MUP-a. Najčešće žrtve nasilja u porodici su žene, a evidentirani su i slučajevi u kojima su žrtve muške osobe. Uizvještaju se ne navode slučajevi u kojima su žrtve djeca.
U policijskoj stanici Sanski Most mi je rečeno da u slučaju prijave, iz bilo kog izvora, policija postupa u skladu sa članom 222. Zakona o krivičnom postupku, kojim je regulisano postupanje i kaznene mjere u slučaju nasilja u porodici.
U skladu sa Smjernicama
U Centru za socijalni rad u Sanskom Mostu, socijalna radnica Aida HasanagićImamović kažeda su vrlo rijetki slučajevi kada prosvjetni radnici prijavljuju ovom Centru slučajeve porodičnog nasilja nad djecom. U slučaju prijave, Centar bi slučaj prijavljivao lokalnoj stanici policije, koja bi djelovala prema svojim pravilima u slučaju počinjenja krivičnog djela, što porodično nasilje i jeste. Centar za socijalni rad je više usmjeren na rad sa porodicama, što uključuje savjetovanje, materijalnu pomoć, ali i krajnje mjere, kao što je izuzimanje djece iz porodice i sl. Centrusu od velike koristi“Smjernice za postupanje u slučaju nasilja nad djecom u BiH” koje u saradnji sa UNICEF-om priprema Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, a koje su sad u formi nacrta. Smjernicama su razrađeni postupci policije, centara socijalne zaštite, škola i zdravstvenih ustanova u slučaju nasilja nad djecom u porodici.Pedagogica Ivana Atlija, koja je takođe učestvovala u pripremi ovih Smjernica, smatra da “na papiru puno toga stoji i jako lijepo to izgleda, ali treba vremena da sistem zaživi u praksi i da svako radi svoj posao onako kako treba”.
Porodično nasilje, a pogotovo nasilje nad djecom, tema je o kojoj treba govoriti, jer nasilja ima i ono se ne smije opradavati tradicijom, mentalitetom ili bilo čim drugim. Smjernice djelovanja, koje objavljujemo uz ovaj tekst , ne trebaju ostati samo ilustaracija, već odraz našeg stvarnog djelovanja.
