Profesor pita taksistu ima li posla.
– Fala bogu ima, kaže. Svijet se vakciniše, to je dobro za posao.
– Jeste li se vi vakcinisali, ne da profesoru đavo mira pa nastavlja razgovor.
– Nedo mi Bog. Ćerka mi studira medicinu, kaže da to ništa nije ispitano. A vi?
– Jesam, i revakcinisao.
– E vama se ja najviše čudim. Profesor, vi biste to trebali znat bolje od moje ćerke.
– Pa eto ne znam, nisam student medicine. Ali vjerujem doktorima.
– Zato vam se i čudim. Da više njima vjerujete nego svojoj pameti. Drugo sam ja, osam razreda, ali vi, profesor!
– Dobro, da se niko ne vakciniše, šta biste vi s poslom?
– Profesore, vjerujte, Alaha mi, radije bi da hljeba ne jedem samo da se vi niste vakcinisali.
Profesor izlazi, plaća, i evo mjesec dana od tog razgovora ne zna čega ga je više sramota.
Te studentice, ili vožnje koju je završio u tišini.
Zima je, kraj avgusta
Koliko, međutim, ima kolega nastavnika i profesora koji također vjeruju više neukosti i priučenosti nego naučnim i etičkim razlozima najviših standarda? I zašto u Uputstvu o početku školske 2021/22. godine nema niti jedne riječi o obaveznoj vakcinaciji?
Možda zato što bosanskohercegovačko obrazovanje, u jeku tzv. kurikularne reforme, i dalje nema hrabrosti suočiti se s pitanjem na čemu se temelji naše poznavanje svijeta i šta nauku u tom smislu čini superiornom nad religijskim doktrinama. Vlast je uzdržavanjem od zauzimanja stava u vezi s vakcinacijom podržala relativizam koji podriva autoritet znanja.
Pitanje je kako graditi taj autoritet (znanja, nauke) ako se on u vlastitoj kući, školi, odbacuje. Kako nastavnik, recimo geografije, može ocijeniti učenika koji kaže da je zemlja ravna ploča, ako je sloboda odlučivanja o tome šta jeste a šta nije naučno utemeljena tvrdnja privatna stvar pojedinca? Kako nastavnik fizike, koji se smatra po znanju ravnopravnim ljekaru infektologu, može dokazati da isto tako svaki učenik koji tvrdi da se zvuk kreće brzinom svjetlosti nije ravnopravan po znanju njemu? Pitanja su pomalo isforsirana, naravno, da bi naglasila suštinu: edukatori i odgajatelji(!) koji se odbijaju vakcinisati nisu samo neodgovorni prema sebi i nesolidarni prema drugima nego izmiču jedino čvrsto tlo struci koju predstavljaju.
Izbor da odgovornosti, solidarnosti i racionalnosti pretpostave strah, egoizam i neznanje još je jedna ilustracija stanja u kom se naše obrazovanje danas nalazi. I obećanje propasti svake suštinske njegove reforme.
