Šutimo dok držimo časove s besmislenim nastavnim jedinicama; šutimo iako smo svjesni da radimo u školstvu koje je prilagođeno malom broju djece; odgajamo buduće generacije koje će slijepo slijediti nadređene; ponosimo se kad imamo vojnu disciplinu na času; šokiramo se kad đaci propituju naš autoritet; ismijavamo pogrešne dječije odgovore...
Izgubili smo dignitet i dostojanstvo davno, sad gubimo redovne plaće. Stečena znanja i skupljenja iskustva u svakodnevnom radu koristimo samo kada smo u učionici – zatvoreni u učionici i omeđeni četrdesetpetominutnim časom gospodarimo mališanima, pokazujemo moć. Ne zanima nas da li je ispravno to što radimo, ne upoređujemo svoje prakse s drugima (iz drugih zemalja, različitih kultura), vjerujemo jedino vlastitoj intuiciji. Učenici su ravni nama samo kad ih kažnjavamo i ocjenjujemo; ne pišemo o vlastitim praksama niti čitamo o praksama drugih; reforma obrazovanja da, ali ništa ne treba mijenjati.
Ne učimo, a podučavamo i govorimo svima koliko je obrazovanje važno. Verbalno se zalažemo za knjige i nauku, voajerski pratimo Velikog brata i svaku epizodu omiljene sapunice.
Godinama već mi nastavnici dignitet i dostojanstvo rasipamo uokolo: podučavamo djecu, a ne znamo zašto; radimo u učionici, a nemamo sva potrebna nastavna sredstva; učinci našeg rada nisu mjerljivi tako da možemo raditi šta želimo, koliko želimo i kako želimo; bojimo se svega i svakoga – to što mislimo rijetko iscijedimo, a i kad iscijedimo, trudimo se milion ograda napraviti i nekoliko puta se unaprijed izviniti; najsigurniji smo kad nam je tabla za leđima, učenici pred očima – teško je unutrašnje uređenje učionice promijeniti; sindikalna mjesečna članarina najbolje se troši na izlete, jelo i poklone nastavnicima; volonterizam, dodatni rad, otvaranje lokalnoj zajednici ideje su koje dobro zvuče, ali nisu plaćene; naš predmet je najvažniji kao i fond sati koji je do sada bio – iako bi bilo odlično da dodamo još jedan čas kako norma ne bi bila ugrožena ni kad bi dva odjeljenja u školi ostala; rijetko priznajemo grešku i uživamo se svetiti učenicima koji su je primijetili.
Da ne bude zabune, podržavam proteste i štrajk upozorenja prosvjetara Kantona Sarajevo. Teško je govoriti o kvaliteti obrazovnog sistema ako uposlenici nisu adekvatno i blagovremeno plaćeni. Nadam se da je to samo početak borbe nas prosvjetara za bolje obrazovanje. Očekujem da ćemo u narednim mjesecima protestirati i jer nam vlast ne osigurava kvalitetno stručno usavršavanje; da ćemo svakodnevno ponavljati kako se budžetski novac ne troši na opremanje škola i potrošnog materijala; da ćemo jasno reći da je ovakva eksterna matura besmislena i da ćemo ponuditi bolje rješenje; da nećemo samo brinuti o sebi, nego i društvu u kojem živimo – da ćemo jasno zahtijevati bolju raspodjelu zajedničkog novca kako bi svi stanovnici imali kvalitetniji život; da ćemo praviti škole u kojima svako dijete ima šansu da napreduje...
Moto protesta "Vratite/vratimo dignitet i dostojanstvo prosvjetnom radniku" pogrešan je. Treba glasiti: "Vratite redovnu plaću prosvjetnom radniku". Dignitet i dostojanstvo je sam otpisao.
