Svih sedam knjiga iz serijala Hari Poter moja je kći pročitala dvaput, a Kamen mudraca i triput. Kada sam je pitala zašto to radi, samo je rekla da su predobre i da bi ih mogla vječno čitati.
Priče za laku noć za djevojčice buntovnice o 100 izvanrednih žena koje su promijenile svijet bilo je prvo štivo što je naslijedilo slikovnice i kratke priče pred spavanje. Dok nije znala čitati ovu smo joj knjigu čitali mi, a kada je naučila, to je radila sama, godinama. U sobi je šezdesetak stripova Alan Ford u koje se, na našu neskrivenu radost, zaljubila na prvo čitanje i još je podozriva kad je uvjeravamo da novi primjerci izlaze samo jednom mjesečno. Dnevnici Šonjavka i Avanture Džeronima Stiltona su svojevremeno takođe bili višestruko pročešljani, a otkako je tinejdžerka pliva najčešće u vodama SF žanra.
Ta ista kći koja, dakle, voli da čita, neke knjige i više puta, nijednu od 31 lektire u dosadašnjem školovanju nije pročitala bez teških pregovora i stalnih podsjećanja.
- Šta je ovog mjeseca za lektiru? – moje je pitanje na početku svakog mjeseca dok traje školska godina.
- Nemam pojma – uvijek je isti odgovor.
Svaku je nevoljno pročitala i obradila u posljednji čas, vikend pred sedmicu u kojoj je lektira na programu. Da je ne podsjetim, nikad je ne bi posudila iz biblioteke. Da je ne natjeram, nikad je ne bi pročitala na vrijeme. Da ne provjeravam, nikad analizirala.
- Zašto je problem da čitaš lektiru kad već toliko voliš da čitaš? – zanimalo me čim je lektira-trakavica postala praksa.
- Zato što moram i zato što ne mogu da biram – odgovorila je iz topa.
Lektiru, uvjeravaju me roditelji njenih školskih drugara, uz nekoliko izuzetaka, u razredu niko ne voli. Ako ćemo biti iskreni, lektira nije omiljena školska aktivnost, ne samo današnjim učenicima, već čitavom nizu generacija, uključujući i one koje nisu imale multimediju koju danas rado optužujemo da je djecu odvukla od čitanja. Ili generalno ne vole da čitaju, pa lektiru doživljavaju kao gubljenje dragocjenog slobodnog vremena tokom školske godine ili, poput moje kćeri, vole da čitaju, ali samo kada ne moraju i naslove koje mogu da biraju.
Prema Okvirnom nastavnom planu i programu za devetogodišnju osnovnu školu u FBiH, svrha lektire je osamostaljivanje u čitanju, podcrtavanje značaja znanja i knjiga u odgoju i samoodgoju. Takođe, među naslovima za lektiru postoji ono što se u književnosti naziva kanonskim djelima (standardni model koji je uzor drugim djelima te vrste). Ni najmanje ne sporeći značaj lektire, ni književnog kanona, iz iskustva primjećujem da, što bi Šekspir rekao, nešto je trulo. Problem je, kao i obično, višedimenzionalan.
Porazan je podatak iz Studije o mladima u BiH Fondacije Friedrich-Ebert-Stiftung da skoro petina mladih u BiH nikada nije pročitala knjigu.
Ne znam šta nekog kvalificira da uđe u izbor školske lektire, ali mi upada u oči da od 54 autora na spisku u školi moje kćeri 41 nije među živima, a od preostalih 13 samo je jedan rođen nakon 1965. godine. Učenicima se ne nude savremenici niti književnici (osim tog izuzetka) mlađi od 65 godina. Zaključujem, dakle, da trebaš biti ili odavno mrtav ili bar pristojno star da te uvrste u lektiru. Nema savremenih ni mlađih, a nagrađivanih autora, ali zato ima višestrukih ponavljača, pa i onih čija se djela pojavljuju u čak tri od devet razreda.
Nije mi poznato šta sve nekog pisca preporučuje za književni kanon, i ponavljam, on treba da postoji, ali zar zauvijek nepromijenjen? Mojoj majci, meni, pa sad i kćeri, dakle već šest decenija, u kanonu su ista djela Molijera, Defoa i Šekspira. I da ne bude zabune, ima i domaćih kanoniziranih, a izgleda i fosiliziranih. O krvnim zrncima autora i zadovoljavanju nacionalnog ključa u programu osnovnoškolske lektire neću ni trošiti riječi.
S druge strane, ne mogu ni da zamislim kako je predavačima maternjeg jezika u školi teško razviti čitalačke navike kod učenika kojima roditelji nisu čitali pred spavanje, koji na poklon nikada nisu dobili knjigu ili koji roditelje nikada nisu vidjeli da čitaju.
No, iako se ne razumijem se u metodiku, pitam se mora li cijelo odjeljenje u jednom mjesecu čitati isti naslov? Ako je cilj obraditi književni pravac ili vrstu književnog djela, zašto učenici ne mogu birati između više ilustrativnih primjera?
Ali, u našoj školi se nedavno desila promjena.
U didaktičko-metodičkim napomenama rečenog Okvirnog plana stoji: Ne unositi podatke o pročitanim knjigama u bilo kakve obrasce, a moja kći je od četvrtog do sedmog razreda analizirala lektiru po obrascu (koji je bio neobavezan i zvao se vodič) sa 17 pitanja, dok nova nastavnica nije rekla da đaci lektire naizmjenično mogu pisano analizirati ili pripremiti kviz, križaljku, plakat, prezentaciju, igrokaz i još desetak uradaka po izboru, da pokažu kako su razumjeli to što su pročitali. Dakle, može drugačije pa, zahvaljujući tome, godinu unazad, kad već nema promjene u naslovima i autorima, makar o načinu obrade lektire ne raspravljamo.
Sadašnje su generacije multimedijalne. Da li je onda izvodivo, makar za početak, od pedesetak naslova lektire u osnovnoj školi napraviti barem pet elektronskih interaktivnih, ili audioknjiga, i tako ih možda zainteresirati za čitanje?
Moja kći, koja, pročitali ste, voli da čita, ovog je ljeta u tome posustala. Kaže, malo joj se gaducka knjiga. Svaka. Vjerujem – kao rezultat pretrpane školske godine i, nadam se, privremeno.
Ne znam kakva je budućnost školske lektire, ali ona zacrtanu svrhu očito ne postiže. Čitalačka navika se razvija, a ne nameće, jer uz morati nikako ne ide voljeti.
