Jedna, sada već bivša maturantica, nedavno mi je poslala e-mail zahvale za uvodna pitanja za lektiru: Drago mi je što smo imali uvodna pitanja iz lektire iako mi to nije bilo drago tokom školovanja, ali da nije bilo njih, iskreno, ne bih pročitala sve one divne knjige!
Uvodna pitanja sam izmislio kako bih svoje učenike i učenice animirao da čitaju lektiru. Naime, kada sam postao profesor bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika i književnosti shvatio sam da moji učenici nerado čitaju knjige, i lektiru i štivo po vlastitom izboru. No, također sam shvatio da rješenje nije ocjenjivanje nečitanja lošom ocjenom kao ni ocjenjivanje sveske za lektiru u koju moji učenici uglavnom prepišu sažetak djela i odgovore na nekoliko pitanja, pa sam jednog dana uspostavio ta takozvana uvodna ili ulazna pitanja.
Za svaku lektiru pripremim 40 uvodnih pitanja, za svakog učenika po jedno. Netačan odgovor na pitanje koje se odnosi na bitan detalj iz djela donosi lošu ocjenu, a tačan odgovor vodi ka daljem napredovanju u sticanju ocjene. Aktivnost na času, učestvovanje u razgovoru o djelu doprinosi boljoj ocjeni i, za kraj – pisanje eseja na izabranu temu iz djela vodi do konačne ocjene. Pojedine knjige poput romana Derviš i smrt, Tvrđava, Zločin i kazna imaju poseban status – učenice i učenike koji ih nisu pročitali propitujem svake sedmice i dosljedno ocjenjujem nerad, dok me ne uvjere da su ih pročitali.
Kako to izgleda u praksi
Primjera radi, za roman Tvrđava jedno od pitanja je kako Mula Ibrahim i Ahmet Šabo proslavljaju sultanov rođendan, za Anu Karenjinu kako se upoznaju Ana i Vronski; kako se Ana odaje da je zaljubljena u njega... Ko tačno odgovori na slična pitanja trenutno je zaslužio pozitivnu ocjenu. Nakon što svi učenici u odjeljenju dobiju priliku da me uvjere da su pročitali knjigu, prelazim na utiske o pročitanom djelu.
Utisci su važan dio u obradi jer učenici iznose svoje mišljenje bez mojih sugestija i na taj način razvijaju svoje kognitivne sposobnosti, ali i uče izlagati svoje stavove u javnosti, odnosno razvijaju verbalne vještine i to pred publikom.
Nakon utisaka prelazim na raspravu o pojedinim elementima djela i na razgovor o pojedinim citatima. Za početak raspravljamo o naslovu koji u konkretnom slučaju romana Tvrđava ima više značenja, a pored elemenata romana u raspravu uvedem citate poput (...) postoje tri velike strasti: alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije ljudi se nekako i mogu izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok... Za ove časove sam spremio tabelu u koju evidentiram svako javljanje i kvalitet odgovora. Kao i kod iznošenja utisaka, cilj je razvijanje misaonih i verbalnih kompetencija učenika i učenje kulturi dijaloga i uvažavanju i analiziranju različitih mišljenja i stavova.
Naredna stepenica je pisanje eseja, a za ovaj roman, pošto se ipak radi o maturantima, oni sami biraju citat. Esej proširuje učeničku aktivnost i razvoj na polju pisanja jer bez ovog – osim pismenih zadaća četiri ili tri puta godišnje – ne bi imali priliku da razvijaju taj element svog obrazovanja. Konačno: uvodno pitanje, utisci, aktivnost i esej utječu na konačnu ocjenu tako da obrada lektira traje u prosjeku četiri časa, iako Tvrđava ili Derviš i smrt znaju izmaći kontroli, pa na njima radimo i duže. Možemo raditi ovako jer B/H/S jezik i književnost ima jedan od najvećih fondova časova tokom osnovnog obrazovanja i gimnazije, i to ne slučajno. Sada sam siguran da ovaj način rada daje dobre efekte u gimnaziji jer je učenicima stalo do visokih ocjena – završna odjeljenja su sva imala visoku srednju ocjenu koja je bila i zaslužena.
Princip je sigurno poticajan
Međutim, ovaj princip ne funkcioniše tako jednostavno u srednjim tehničkim i stručnim školama – veliki broj učenika i učenica tih škola nema ambicije za visokim ocjenama i odličnim uspjehom. No, stalo im je do prolazne ocjene, pa će, ukoliko nastavnik ili nastavnica budu dosljedni, pročitati neku lektiru da bi osigurali bolju ocjenu. Ako to shvate već u prvom razredu srednje škole – ne čekaju kraj godine, nego se u višim razredima prihvate knjige mnogo ranije.
Zanimljiva situacija se desila u jednom slabijem odjeljenju tehničke škole kojem sam predavao – jedan učenik se javio da je pročitao i, nakon što me uvjerio u to, nagradio sam ga odličnom ocjenom dok su ostali za nerad dobili loše ocjene. Taj učenik je inače važio za jednog od slabijih u odjeljenju. Pred kraj tog časa se javilo još šest učenika koji su željeli da pročitaju knjigu do narednog časa, što sam im odobrio. Naredni čas su došli spremni i nagrađeni su za rad! Iz ovog izvlačim zaključak da određeni oblik prisile ili totalitarizam u lektirama jeste jedan od načina kojim možemo promijeniti odnos učenika prema knjigama, ali i vratiti kriterije u školu i ne ići linijom manjeg otpora ukoliko nam je stalo do naših đaka.
Naime, ranije su objavljene studije prema kojima 18 posto ili skoro petina mladih u Bosni i Hercegovini nije pročitala nijednu knjigu. A čitanje je važno jer kroz razgovor o djelu i razmišljanje o njemu razvijamo kognitivne, retoričke i ine druge vještine. Upravo zbog toga u školama moramo biti dosljedni prilikom provjeravanja da li su učenici pročitali zadanu lektiru. Pristup treba da bude senzibilan i da se ne svodi na puku formu, nego da se temeljito provjerava čitanje i nečitači ocjenjuju lošom ocjenom. Dosljedno moramo krenuti od prvih lektira u osnovnoj školi. Sistem uvodnih pitanja uči učenike odgovornosti, temeljitosti, pa i borbi s pritiskom koji nosi svijet u kojem živimo. Tako se lakše možemo nositi sa samim sobom, odnosno s potrebom ili pritiscima sa strane da učenicima poklonimo ocjenu jer na ovaj način loša ocjena tjera učenike da napreduju!
