Zamislite državu u kojoj se djeca igraju sve do sedme godine, kada počinju sa obaveznim obrazovanjem. Nakon toga, bez izuzetka, pohađaju obavezno obrazovanje do 16 godine. Državu gdje je naplata školarine krivično djelo, kao što je i grupisanje đaka na osnovu njihovih sposobnosti, u manje grupe i često privremeno (abilitygrouping) ili formiranje razreda na osnovu đačkog uspjeha (tracking). Ne postoje inspektori/ce, nema ispita do 18. godine, rangiranja škola, tržišta privatnog podučavanja niti školskih uniformi. Đaci učitelje i učiteljice zovu imenom, a čak ni petnaestogodišnjaci i petnaestogodišnjakinje ne provedu više od pola sata radeći zadaću.
Plan i program pravi se na osnovu općih smjernica. Svi nastavnici/e moraju imati petogodišnje obrazovanje (ne postoje skraćeni/ubrzani programi) i ukoliko namjeravaju raditi u osnovnim školama moraju dobro poznavati teoriju obrazovanja. Imaju samo 4 časa dnevno i zagarantirana im je potpuna samostalnost u profesionalnom smislu. Profesija učitelja/ice je toliko popularna (prelagodna je, neki će reći) da postoji po 10 prijava na svako upražnjeno mjesto u osnovnim školama, a tek 10 do 15 % ljudi napusti takav posao.
Michael Cove (član Britanske konzervativne partije i predstavnik u parlamentu kojeg je 2013. godine britanski državni sindikat učitelja i učiteljica optužio za zagovaranje politike zasnovane na dogmama, političkoj retorici i vlastitom ograničenom poznavanju obrazovanja), smatrao bi ovakav sistem najgorom noćnom morom, gdje glavnu ulogu igraju vođe nastavničkih sindikata rame uz rame sa modernim naučnicima i naučnicama koji, kako on kaže, vjeruju u marksizam, poštuju žargon i bore se protiv uspjeha.
Istina je, međutim, da je od 2000. godine Finska bila ili prva ili među prvim zemljama po međunarodnim istraživanjima u vezi sa uspješnošću obrazovnog sistema, bez obzira da li se radilo o pismenosti, računanju ili prirodnim naukama. Više od 61 % mladih odlučuje se za visoko obrazovanje (sa skoro istim brojem studenata i studentica na tehničkim i ostalim univerzitetima).
Čak je i konsultantska kompanija McKinsey, koja vodi globalni pokret za ispitivanje, odgovornost i marketizaciju, objavila kako je Finska vodeća u ovom procesu; iako prkosi trenutnim političkim praksama, to joj ne donosi nikakvu ekonomsku štetu.
Prema podacima Svjetskog ekonomskog foruma, Finska je na trećem mjestu kada je u pitanju konkurentnost, a kao razlog za to se navodi uspješan obrazovni sistem, koji je u stanju prevazići nedostatke kao što su mjere koje ograničavaju tržište rada i velike stope poreza.
Ovakve informacije mogu se činiti predobrim da bi bile istinite, pa smo odlučili da probamo pronaći loše strane ovakvog sistema. Kontaktirali smo Pasija Sahlberga, kojeg sam smatrao strogim (iako su me uvjerili da, prema finskim standardima, on to nije), pedesettrogodišnjeg nastavnika matematike i naučnika koji se bavi obrazovanjem, a koji je nedavno posjetio London.
On trenutno radi kao direktor međunarodnog centra pri ministarstvu obrazovanja, a bio je posljednji glavni školski inspektor početkom devedesetih godina, prije nego što je u Finskoj odlučeno da se učiteljima i učiteljicama može vjerovati da sami/e mogu obavljati posao kako treba, te da ih ne treba nadgledati. Ustvari sam stigao ići u inspekciju samo jedne škole, kaže on.
Trenutno radi kao međunarodni glasnogovornik finskog obrazovnog sistema. Njegova knjiga, Finske lekcije, prevedena je na 15 jezika, uključujući kineski, ruski i arapski, a svakog dana primi bar dva ili tri poziva da održi predavanje u zemljama širom svijeta.
Razgovarali smo dan nakon što je Michael Gove objavio plan reforme generalnog ispita srednjeg obrazovanja (GCSE), prema kojem bi ponovo uspostavio tradicionalni trosatni ispit. Moj sagovornik nikada nije upoznao Michaela Govea, ali da su se sreli, rekao bi mu: Bojim se, gospodine sekretaru, da su informacije očigledne. Ukoliko se oslanjate na propise, testiranje i eksternu kontrolu škola, nećete daleko stići. Ovakav plan reforme ispita je korak unazad.
Isto tako, on ne dijeli Goveov entuzijazam kada su u pitanju nezavisne škole koje se finansiraju iz državnog budžeta, a koje su osnovane po modelu švedskih škola. U Švedskoj se svi sada slažu da je osnivanje nezavisnih škola bio pogrešan korak zbog toga što se kvalitet obrazovanja nije poboljšao, a jednakost je skoro nestala. Ukoliko gospodin Gove želi upravo to, to će i dobiti.
Finska nije oduvijek imala ovako dobre rezultate kada je obrazovanje u pitanju. Tokom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, manje od 10 % đaka je pohađalo školu do 18 godine, a škole su nalikovale na britanske iz pedesetih godina. Nakon što su polagala testove u 11. godini, djeca čiji su rezultati bili među 25 % najboljih školovanje su nastavljala najčešće u privatnim školama, uz uslov da njihovi roditelji mogu to priuštiti, naravno. Naš sugovornik je, kao dijete dvoje prosvjetnih radnika, školovan u jednom selu u sjevernoj Finskoj, među posljednjim đacima koji su prošli ovakav sistem školovanja.
Kada je sredinom sedamdesetih godina završavao školu, u Finskoj se već postepeno prelazilo na peruskoulu sistem (zajedničke državne srednje škole u koje se đaci upisuju a da se ne gleda njihov prethodni akademski uspjeh), a sve zbog uticaja britanske politike obrazovanja. Ono što je tek poslije došlo bilo je uvođenje podučavanja grupa sa različitim nivoima znanja/vještinama, reforma obrazovanja nastavnika/ca, ukidanje državnog plana i programa (koji je imao 700 stranica), te vraćanje sistema školovanja pod okvir lokalne uprave.
Dok se u Engleskoj ovakav sistem srednjih škola počeo razvodnjavati skoro odmah nakon njegovog uspostavljanja (početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća), Torijevci su uveli roditeljski izbor, te ponudili finansiranje školovanja u privatnim elitnim školama. U isto vrijeme se u Finskoj radilo na daljem proširivanju ideala zajedničkih škola.
U Finskoj je, kao i u Engleskoj, postojao jako uticajan lobi, čiji su pripadnici zagovarali vraćanje selektivnog sistema, kao i nezavisnih škola po uzoru na one u Švedskoj. Biznismeni i desničarski orijentirani političari smatrali su da su u trenutnom sistemu talentirani đaci oštećeni, te da je ekonomski napredak zemlje doveden u pitanje.
Međutim, kada su stigli prvi rezultati međunarodnog istraživanja PISA, njihovo nezadovoljstvo pokazalo se neutemeljenim. Odjednom se Finskoj obraćalo stotine političara i edukatora, tražeći tajnu njihovog uspjeha. Finsko je obrazovanje postalo međunarodno poznatim brendom, skoro kao Nokia. Rezultati koje je objavila PISA zaustavili su razgovore o privatizaciji i državnom testiranju. Mnogi tvrde da je to spasilo finski sistem obrazovanja, kaže Sahlberg.
Sahlberg, međutim, ne smatra da Finska duguje svoj ekonomski uspjeh obrazovnom sistemu. Neki tvrde da je situacija upravo obrnuta: to što imamo tako uspješan obrazovni sistem rezultat je ekonomskog uspjeha. On, kao i većina građana i građanki Finske, smatra da je najveće dostignuće njihovog obrazovnog sistema jednakost: razlika između jako uspješnih i manje uspješnih đaka najmanja je na svijetu i niko ne govori o školama koje nisu uspješne jer ne postoji velika razlika od škole do škole kada su rezultati u pitanju.
On naglašava: PISA nije naš krajnji cilj; ovakva istraživanja nisu ogledalo dobrog sistema obrazovanja. Nikad nam nije u cilju bilo da budemo najbolji na svijetu, sve što smo željeli jeste imati dobre škole dostupne svima. Jednakost nam je uvijek bila bitnija od race to the top pristupa. Kao i drugi stručnjaci koji se bave obrazovanjem, on smatra da je uspjeh đaka uglavnom uslovljen faktorima koje ne kontrolira škola, te da se političari/ke koji/e žele djecu izvući iz siromaštva trebaju baviti drugim oblastima javne politike.
Logično je onda pitanje da li se finski sistem može primijeniti drugdje. Finska je neobično homogeno društvo: nivo dječijeg siromaštva je nizak, a omjer između prihoda najbogatijih 20 % populacije i najsiromašnijih 20 % je nešto više od pet prema jedan (devet prema jedan u Ujedinjenom Kraljevstvu). Procenat građana i građanki rođenih van Finske je manji od 5 % i prije deset godina bio je još manji.
Mnogi tvrde da je zbog navedenih faktora u Finskoj jednostavno napraviti sistem u kojem će sva djeca pohađati istu školu bez bilo kakvih poteškoća, što socijalnih, što obrazovnih. Mnogi ukazuju i na to kako se finski jezik, kao i korejski (Južna Koreja je također na vrhu PISA-inog poretka) piše skoro isto kako se izgovara, pa mladi u Finskoj i Južnoj Koreji imaju jako malo poteškoća kada je u pitanju pravopis. Na ovaj način, čitanje i pisanje ne predstavlja veliku prepreku, a ostavlja vremena i za druge predmete.
Iako Sahlberg ne pobija njihove argumente, on tvrdi da su drugi faktori, koji nemaju veze sa školom, bitniji. Kao primjer navodi da su odrasli u Finskoj najaktivniji/e čitatelji/ce na svijetu, da se u Finskoj posuđuje, odnosno posjeduje najviše knjiga, te da se novine čitaju više nego u bilo kojoj drugoj zemlji.
Čitanje je dijelom naše kulture. Nekad se niste mogli vjenčati a da ne znate čitati. Ukoliko ste, kao ja, pripadali Luteranskoj državnoj crkvi, morali ste ići na dvosedmični kurs kako bi utvrdili da znate čitati. Morao sam čitati Bibliju i druge vjerske knjige svećeniku, nakon čega bi me on ispitivao da provjeri da li sam razumio ono što sam čitao. Tek poslije toga sam dobio potvrdu i dozvolu da se vjenčam u crkvi. Takva je praksa i danas. Naravno, možete se vjenčati na drugom mjestu, ali prije 50 godina nije bilo toliko opcija. Prije 100 godina nije bila niti jedna osim crkve.
Postoji tu još jedna stvar. Finsko obrazovanje nije onakvim kakvo se čini. Istina je da su ispiti i pritisak nešto čega više nema u školama i da su nastavnici/e i đaci slobodni da zajedno tragaju za kulturnim, kreativnim i moralnim unapređenjem. Ali istina je i da ova obrazovna idila završava naglo.
Đaci koji školovanje nastave nakon šesnaeste godine (više od 90 % đaka) idu u različite (navodno sami odabiru) pravce više srednje škole, opći ili strukovni. Iako postoje preklapanja, đaci koji pohađaju strukovnu školu najčešće idu na tehničke fakultete ili direktno traže posao.
Samo u slučaju da se odluče za opću školu, koja u praksi vodi ka akademskom obrazovanju, polažu prijemni ispit koji se polaže već 155 godina, i to je jedini uvjet za upis na fakultet. Naknadu za ispit plaćaju studenti/ce (mada je sve ostalo do diplomiranja, uključujući školske obroke, potpuno besplatno). Ispit je u formi esejskih eksternih testova koji pokrivaju najmanje četiri predmeta/oblasti. Ukoliko se kasnije odluče za studij na nekom od fakulteta, dužni/e su polagati dodatne ispite koje organiziraju pojedini univerziteti.
Sahlberg priznaje da u Finskoj postoji konkurencija, ali smatra da je ona premještena na drugi dio sistema: I sve je teže povezati ta dva ekstrema. To je finski kompromis.
Ono što želi reći jeste da, iako nema sumnje da je Finska zemlja u kojoj najviše djece postiže odlične rezultate, u odnosu na bilo koju drugu državu na svijetu, uspjeh možda (naglašavam, možda) nije rezultat ležernijeg režima u školi, nego činjenice da su djeca spremna na pritisak koji će na njih biti izvršen nakon škole. Izvoziti uspješnu priču o obrazovnom sistemu može predstavljati nesiguran poduhvat zato što se lako može desiti da pogrešno interpretiramo način na koji neka zemlja funkcionira ili zanemarimo njenu kulturološku pozadinu.
Smatram da bi se i Sahlberg složio sa mojim objašnjenjem. Čudan je on ambasador, skroman. Širi poruku o finskomčudu a ni sam nije siguran do koje su mjere podaci koji dokazuju finski uspjeh tačni. Strahuje da uspjeh za Finsku znači stagnaciju.
Ukoliko pitate nekog u Finskoj o tome kako će obrazovni sistem izgledati 2030. godine, reći će vam da će izgledati isto kao i danas. Ne postoje ideje o tome kako modernizirati sistem. Ono što nam treba jeste manje formalnog podučavanja baziranog u učionicama i više personaliziranog učenja, kao i veći fokus na razvoju socijalnih i timskih vještina. U ovom trenutku u Finskoj niko ne priča o promjenama u ovom pravcu.
Tekst preuzet sa:
http://www.theguardian.com/education/2013/jul/01/education-michael-gove-finland-gcse
Prevela: Merima Dervišić
Foto: Enes Kurtović
