Tom Ellis, predavač na Univerzitetu u Portsmouthu, učestvuje u projektu koji finansira Policija Hampshirea, zajedno sa Policijskim koledžom, u kojem kao zadatak ima napraviti procjenu koristi nošenja mini kamera (termin koji se u engleskom koristi jeste body camera. Za magazin conversation.com donosi priču kako o koristima tako i o opasnostima koje ova praksa može nositi sa sobom.
Bitno je spomenuti kako je studija sa policajcima i policajkama na teritoriji otoka Isle of Wight pokazala kako su se prekršaji protiv javnog reda i mira smanjili u procentu od 20 % nakon što je u ovom okrugu uvedena praksa nošenja kamera. Međutim, kakvo opravdanje imamo za njihovo korištenje u školama?
Prema podacima koje iznosi autor ovog članka, u SAD-u je nošenje kamera ograničeno na pripadnike/ce posebne vrste policijskih snaga čija je specijalnost sigurnost i sprečavanje kaznenih prekršaja. Ovo je, međutim, pokrenulo debatu jer Američka unija za građanske slobode, recimo, smatra da većina ovih službenika/ca nije prošla odgovarajući trening o tome kako raditi sa djecom. Smatraju da ovakve prakse mogu voditi ka tome da se školske disciplinske mjere kriminaliziraju, što će značiti da će djeca iz škole biti direktno preusmjeravana na pravosudni sistem – da će iz škole ići direktno u zatvor.
Njegov se osvrt na korištenje kamera u školama oslanja na praksu dvije škole u Ujedinjenom Kraljevstvu koje su jedine, za sada, pokrenule sistem korištenja kamera u učionici. Prije svega, projekat je odobrio školski odbor, koji je jasno odredio smjernice i politiku korištenja kamera. Video materijal koji se prikupi šifriran je i pohranjuje se na posebnu platformu, a snimanje se dešava jedino kada je legitimno, smisleno i potrebno. Nastavnici i nastavnice treba da ih koriste kako bi smanjili ometanje na nastavi i riješili bilo kakve konflikte na način da, snimajući, dobiju dokaze o neprikladnom ponašanju. Drugim riječima, kamere su tu da im pomognu da riješe probleme koji ih sprečavaju da normalno održe čas.
Autor ovog članka iznosi nam i nekoliko primjera koristi koji ne uključuju probleme s ponašanjem. Naime, on smatra da kamere mogu biti alat pomoću kojeg sa đacima možemo analizirati nastavu. Materijal koji smo snimili može nam pružiti i priliku da sa roditeljima radimo na pronalaženju rješenja za problematično ponašanje đaka. Kamere nam, kaže on, mogu pomoći i da zabilježimo sjajne momente napretka i tako motiviramo đake.
Prvi rezultati, prema njemu, pokazuju kako kamere pomažu da se postigne veći nivo transparentnosti i odgovornosti, što povećava povjerenje između škole i roditelja. Na kraju nas poziva da uzmemo u obzir činjenicu da se promjene koje donosi brzi tehnološki napredak moraju odraziti na školu i učionice (to što se, recimo, nastavnike/ce u svakom momentu može snimati smartphonom, a da oni/e toga nisu ni svjesni/e) i da kamere mogu biti alat da ponovo uspostavimo ravnotežu u nastavi. Nastava treba da bude vrijeme za učenje, a ne rješavanje konflikta, kaže on, a kamere će nam pomoći da smanjimo vrijeme koje provedemo na ovakve probleme.
Tekst na engleskom možete pročitati ovdje.
Prevela: Merima Dervišić
