Prva priča: Program za utucanje stvaralaštva.
Nastavnica muzičkog:
Muzičko obrazovanje se svelo na predmet koji služi samo za popravljanje prosjeka ocjena. (...) Muzika koju dijete uči u školi, a pogotovo način na koji je uči, nije usmjerena na zadovoljavanje potrebe učenika. Ono što nedostaje u radu sa djecom jeste rad na stvaralaštvu. Iz mnogo razloga, bilo da je to nastavnikova nesigurnost i nekompetentnost u ovoj oblasti, novac ili nešto treće, stvaralaštvo je zapostavljeno. (...) Sviranje u naše škole često nije uvedeno, demonstracija muzičkih primjera često nije moguća, a i kada jeste, javlja ju se teškoće pri organizaciji (malobrojni instrumenti su uglavnom dotrajali, lošeg su kvaliteta, i sve to dosta utječe na motivaciju učenika da napreduju). (...) Inspirisati učenike da se zainteresuju za muziku nije lako bez praktične nastave, bez kolektivnih posjeta muzičkim kulturnim događajima i sl. (...) Nastava muzike bi trebala da podrazumijeva odgovarajući nastavni kadar i dobro osmišljene nastavne planove i programe na svim nivoima obrazovanja. A korištenje muzike za manipulaciju ljudima je ono čemu bi taj program trebalo da se suprotstavi.
Ovih nekoliko izjava, dobijenih od nastavnice muzičkog u jednoj našoj osnovnoj školi, bile su povod da muziku među učenicima potražimo izvan škole. Jer, očito je da škola iz godine u godinu zaostaje za željama, potrebama i mogućnostima djece. A posljednja, o manipulaciji muzikom, kumovala je naslovu ovog teksta, prepisanom sa gitare Woodyja Guthriea.
Druga Priča: Christie Road
Zenički bend Christie Road (kroz smijeh objašnjavaju da to nije nešto katoličko, da se ne zabrinu njihove nane, nego ulica u Kaliforniji u kojoj su počeli da sviraju mnogi punk bendovi kao što su Green Day, The Offspring i dr.) čine gitarista Emir Sinanović (nije mu jasno kako je završio u Ekonomskoj školi u Zenici; druga je godina; jednom je u osnovnoj školi dobio jedinicu iz muzičkog jer nije bio u ritmu), bubnjar Anes Zukić (Muzička škola u Zenici; druga godina; internet je zaslužan za sve ono što zna o muzici – u redovnoj osnovnoj školi ništa bitno nije naučio) i Sabrija Keleštura (Medicinska škola u Zenici – u kojoj ne smije da se svira, također druga godina). Trio inspirišu Green Day, Nirvana, AC/DC, Led Zeppelin, Slash itd. U razgovor je uključena i djevojka Amra Bujak, Anesova učenica, koja također svira bubnjeve (u Prvoj gimnaziji u Zenici je zbog društva, druga godina).
Pornići za maloljetne
Ovaj trio misli da punk, rock i metal nude od drugih muzičkih žanrova za njihov uzrast više. Da mlade generacije u takvoj muzici i tekstovima mogu pronaći sebe. Punk, recimo, daje sliku dječaka tinejdžera koji ima sedamnaest ili osamnaest godina, kojem je dosadno u njegovom gradu, u školi i sl. Muzika pomaže mladim ljudima da razumiju tu svoju svakodnevnicu. Isto važi i za ljubavne i druge odnose, koje trebaju sebi da objasne. Tekstovi imaju skrivene poruke i ta kreativnost ih dodatno inspiriše.
O.k. su džez, klasična muzika, bluz i sl., ali ne idemo na takve koncerte. A o drugoj strani ploče koju ne slušaju misle sve najgore: Šta poručuje tekst "Neko će mi noćas napraviti sina", i neki drugi slični tekstovi koje oduševljeno pjeva cijela generacija. Šta je tako značajno u informaciji da će ona jednu noć u plodnim danima imati snošaj sa nekim muškarcem? Ti su tekstovi loši, prelagani, vrijeđaju inteligenciju. Videospotovi za pop i turbo-folk muziku su puni golotinje, to nije muzika, nego pornić dozvoljen i maloljetnim osobama. Ti izvođači plate drugima da im napišu tekst i snime pjesmu koja im ništa ne znači jer nije proizvedena nekim osjećanjem. Pjevaju zbog novca. Na klavijaturama imaju semplove instrumenata, dotaknu tri dugmeta i to je to.
Idi sviraj kod kuće
Najveća Emirova i Sabrijina frustracija je ta što u njihovim školama nema muzičkog vaspitanja. Bez tog predmeta škola je manje interesantna. Tjelesni odgoj je jedini predmet koji omogućava neki vid zabave. Djeci je muzika veoma bitna i nije logično to što nije dio obrazovanja.
Prvo muzičko iskustvo koje je Emir imao u svojoj školi je volontiranje u Penzionerskom domu u Zenici, uz gitaru. Isti dan se radio kontrolni iz matematike pa je to iskustvo bilo još posebnije za Emira. Drugo iskustvo je da su na času historije pomenuli Beatlese.
Amra misli da ima dobrog nastavnika muzičkog, ali sadržaji koji su dio nastavnog programa je mnogo ne interesuju. U školi imaju jedan klavir, koji koristi profesor, koji im ništa ne svira, nego muziku pušta preko kasetofona. Drugar iz razreda sve to snimi i napravi video na YouTubeu, tako da cijeli razred može da sluša pred kontrolni. Nemaju knjigu iz muzičkog, profesor diktira teorijske sadržaje. Svi sadržaji su vezani za neku daleku prošlost, Bolero – to su neki osnovni instrumenti, Stabat Mater – kao neki glasovi i sl. Na kontrolnom treba da prepoznaju dijelove iz navedenih djela. Čak i oni učenici koji dobro uče iz muzičkog imaju slabe ocjene, dva ili tri. Rijetko ko ima peticu.
Sabrija je jednom imao priliku da svira u svojoj školi, ali je sve otkazano. Njegova škola nema nikakve sadržaje koji su vezani za muziku, a kada donese gitaru u školu hoće da mu smanje vladanje, kažu mu idi sviraj kod kuće. U njegovoj školi muziku ne tretiraju kao nešto što je lijepo. Oni misle da je rock muzika samo za one što se drogiraju. Nastavnici i direktor slušaju novokomponovanu muziku. Čak je direktor na YouTube postavio video kako sluša Jelenu Karleušu.
Punk govori o čemu škola šuti
Škola je dobra inspiracija za sviranje. To je jedna ustanova koja iscrpi svu energiju iz učenika. Kad je na časovima dosadno, sakriješ se, uzmeš list papira i tako nastane tekst. Sva ta frustracija koja dolazi iz škole izađe na papir. Isti osjećaj je i na probama. Sva negativna energija koja se nakupi prosto nestane dok sviraš.
Obrazovni sistem nema nikakve veze sa njihovim sviranjem. Emir je dijete iz porodice koja je na razne načine povezana sa muzikom. Sabrija dijeli sobu s bratom koji sluša folk, kao i njihov tata, ali sve to ga nije definisalo, tražio je svoj način da se izrazi. Anes je dobio podršku porodice da se bavi muzikom.
Profesori su različiti, neki su prezahtjevni, ali lijenost učenika je najgora. Mlađe generacije su u nekoj letargiji. Krivac za to su kompjuteri. Djeci više ništa ne zadržava pažnju jer nije toliko interesantno kao sve te informacije koje jure na ekranu. Ono pozitivno što ih veže za školu je društvo.
Da li muzika oplemenjuje na način da se to može osjetiti i na drugim predmetima? Kada dobiješ jedinicu jer nisi nešto naučio, roditelji zabrane sviranje dok se to ne popravi, možda na taj način oplemenjuje...
Mnogo toga u muzici djeca nikada nisu ni čula a hejtaju to samo zato da bi bila u trendu, da bi bila dio sredine koja ne sluša određenog izvođača.
Da sastavljaju školski plan i program za muzičko, zenički pankeri bi sve to napravili mnogo zanimljivije. Kratko bi uveli djecu u historiju muzike kroz teoriju (o prvim muzičarima i sl.). Djeci bi bila interesantna i teorija nekog novijeg datuma. Naučili bi da razlikuju muzičke instrumente i njihove sastavne dijelove. Važno je da djeca uče da sviraju. To interesuje svu djecu, čak i onu koja nemaju poseban talenat. Škole bi trebale da budu opremljene muzičkim instrumentima. O klasičnoj muzici bi dobili neke osnovne informacije, to ne bi bila jedina oblast koja se izučava kroz školovanje.
Djeca bi učila o tome ko su George Harrison, Chuck Berry, Elvis Presley, The Beatles, Black Sabbath, Metallica, Nirvana, Paul McCartney, Ringo Starr, neki bojbendovi i dr. Učili bi o svim muzičarima, o svim žanrovima, tako da bi djeca imala mogućnost da pronađu sebe, a ne da slušaju ono što im nameće društvo i vrijeme u kojem žive; neke besmislene tekstove koji nemaju nikakvu poruku, koji su vulgarni, gdje iste stvari ponavljaju po dvadeset puta – kao što su tekstovi Justin Biebera i Lady Gage. Ne može pjesma "Baby, baby, baby oooh Like baby, baby, baby nooo Like baby, baby, baby oooh I thought you’d always be mine" imati skoro milijardu pregleda na YouTube, a "There’s a lady who’s sure all that glitters is gold and she’s buying a stairway to heaven" sedamdeset miliona.
Nerazumijevanje okoline je uvijek prisutno, ali to im nije toliko bitno. Važno je biti drugačiji na neki pozitivan, svoj način.
Anes se prisjeća kako su ga prijatelji iz Prve gimnazije jednom pitali kako da prepoznaju klarinet, bou i druge instrumente u nekom djelu. Iznenadio se, jer je to i njemu teško da prepozna, a bavi se muzikom. To se i u njegovoj školi traži za ocjenu pet i misli da nikako nije realno da se to zahtijeva u školama koje nisu muzički orijentisane. Da su ti učenici htjeli da se bave muzikom na taj način, upisali bi Muzičku školu, koja je udaljena svega sto metara od Prve gimnazije.
U školama se više treba slušati muzika koja bi mogla da interesuje djecu tog uzrasta. Nastavnici bi trebali da rade na tome da izazovu reakciju kod učenika, tj. da im probude inspiraciju. Djeca brzo pamte stvari koje ih zanimaju, a zadatak nastavnika i školskog programa bi bio da otkriju šta je to bitno za generaciju kojoj predaju. U školama su potrebne i sekcije, mada se to teško može ostvariti kada u školama nema nijednog instrumenta.
Tekst je prvobitno objavljen u štampanom Školegijumu broj 7. Potražite novi Školegijum na trafikama.
Ako vam se sviđa tekst Ines Haskić, pročitajte i druge tekstove iz štampanog broja:
