Maja Abadžija u izlaganju je predstavila svoju analizu Inicijalno obrazovanje nastavnika u BiH koju je objavio Centar za politike i upravljanje. Ova tema, kako je navela, proistekla je iz njene frustracije studijem. Analiza nudi objašnjenje šta bi sve trebalo da podrazumijeva obrazovanje jednog nastavnika, ali i prijedloge i mogućnosti za poboljšanje obrazovnih politika koje se tiču obrazovanja nastavnika. I Maja se, kao i panelisti/kinje sa prethodna dva panela, posebno osvrnula na kritiku nedostatka prakse u bh. obrazovnom sistemu, odnosno na teoretiziranje kao mjerilo obrazovanja. Navela je da u našem obrazovnom sistemu nastavnici često završavaju nastavničke fakultete sa samo jednim časom prakse, što je i njeno iskustvo.
Nezrela akademska zajednica
Profesor Nenad Veličković sa Filozofskog fakulteta iz Sarajeva, na konferenciji predstavljen i kao važan dio Školegijuma, na osnovu vlastitog iskustva i priče koju je podijelio sa učesnicima i učesnicama konferencije, smatra da je težnja akademske zajednice za autonomnošću vrlo licemjerna. Razlozi su brojni, a opisao ih je iznoseći brojne nepravilnosti u radu fakulteta na kojem djeluje. Kako je sa 10 kolega sa Odsjeka za književnosti naroda BiH prije dva mjeseca imao zadatak da evaluiraju svoj rad, iznenadio ih je pisanom analizom – kritikom rada i djelovanja Odsjeka, Fakulteta, ali i kompletne akademske zajednice.
Nastavni planovi i programi na Odsjeku su preobimni i nisu usklađeni sa potrebama reforme obrazovanja i ishodima učenja. Studenti su preopterećeni. Silabusi nisu ujednačeni na način da se studentima da jasan pregled obaveza i opterećenja. Ukratko, mi ne radimo po zakonu.
Veličković smatra da se profesori raspoređuju na oblasti bez jasnih procedura, odnosno da se to sve radi dosta netransparentno.
Kadrovska situacija se vodi iz nekog centra moći koji je van Odsjeka, primaju se istomišljenici i podobni kadrovi kroz vrlo sumnjive procedure.
Veličković se posebno osvrnuo na upisnu politiku, koja se, kako je naveo, vodi bez ikakve jasne strategije. Smatra da je ona vrlo netransparentna jer su uvijek draži oni studenti koji plaćaju studij, iako se prvo primaju oni koji ne plaćaju. Misli da sve to pruža mogućnost za razne vrste intervencija, preko kojih profesori unutar akademske zajednice ostvaruju niz pogodnosti. A to ni socijalno nije fer.
Pozicija na fakultetu je pozicija moći i ta moć se unutar zatvorenih krugova dosta lako naplaćuje i vraća. Naravno, nisu svi takvi, čak ću reći da većina ljudi nije takva, ali sistem koji je to sve organizovano je takav da ta većina uopšte ne može da se izbori ni za kvalitet, ni za kritiku, ni za bilo kakvu suštinsku analizu.
Veličković je i sistem ocjenjivanja procijenio neusklađenim sa zakonom, dok procedure o tome kako treba ocjenjivati ocjenjuje vrlo jasnim – ali ih se gotovo niko ne pridržava.
Studenti nemaju uvid u to kako ih se i za šta u toku semestra ocjenjuje, iako u zakonu vrlo jasno stoji da se ocjena izvodi iz bodova koje studenti tokom svog rada unutar semestra ostvare. Ne postoji jasno obrazloženje ni o tome kako se konkretno daju bodovi, jer za isti ispit, za isto opterećenje, studenti vrlo često na dva različita odsjeka imaju različite bodove, što upućuje na to da kriterij za dodjelu bodova nije onaj koji piše u Zakonu, a on je vrlo jasan: 25 sati opterećenja studenta jeste jedan bod, četiri boda 100 sati opterećenja. Osim toga, za 17 ili 18 godina koliko sam na tom Odsjeku nikada nismo analizirali, ali baš nikada, studentsku evaluaciju našeg rada. Mi dobijemo kako nas studenti ocijene, ali rezultate znamo samo prodekan za nastavu, eventualno šef Odsjeka i ja. Kako su moje kolege ocijenjene ja to ne znam, i obrnuto. Pogotovo nikada nismo raspravljali o tome, ako su primjedbe studenata opravdane, šta treba da uradimo da bismo u vezi s tim nešto promijenili.
Osvrnuo se i na druge probleme: ne postoji povratna informacija članovima odsjeka o održanoj nastavi – vrlo često se nastava ne drži i ne nadoknađuje; izvještaj o tome šta su tokom mjeseca radili na kraju dobiju samo šef odsjeka i neka služba na fakultetu – ostali na odsjeku nisu upoznati sa radom svojih kolega; takozvana stručna usavršavanja se dogovaraju sa ministarstvom mimo odsjeka, a moguća su samo ako ste uključeni u te neke interesne grupe; nastavni planovi i programi se prave prema interesima profesora i kadrovskoj situaciji na odsjeku i na fakultetu – norma profesora je uvijek prioritet, a ne sadržaj predmeta ili društvena potreba za određenim profilom, kadrom itd.
Kad se sve ovo zna, a to traje, koliko sam ja svjedok 15 godina, onda se zahtjevi za autonomijom fakulteta, koji se često čuju, čine vrlo licemjernim i zapravo suštinski pogrešnim. Naša akademska zajednica, čast izuzecima, je nesposobna da sama sebe evaluira. Biti član akademske zajednice danas u velikom broju slučajeva znači da imate posao na fakultetu, sigurnu platu, sigurnu zdravstvenu zaštitu, vrlo mali broj časova nastave koje držite sedmično, mogućnost da radite na više fakulteta (moje kolege rade u Travniku, Mostaru, na Pedagoškoj akademiji, znači na 4-5 mjesta možete predavati, iako je norma 42 sata za svakog zaposlenog u ovoj državi). Osim toga, vi ste članovi komisija i sve to na neki način pribavlja finansijsku materijalnu dobit, i to je razlog zbog čega se isplati biti članom akademske zajednice.
Veličković smatra da je danas nemoguće razdvojiti politiku i akademsku zajednicu.
Umjesto da akademska zajednica bude korektivni faktor, kritičar onoga što politika radi, ona potvrđuje ono što politika radi, zapravo daje jedan nenaučni legitimitet odlukama koje politika provodi. Pretvorili smo univerzitete u sredstvo politike, a sada bismo da politika nekako izađe iz toga i da fakultet ostane autonoman.
Jedini ko, po zakonu, izvan fakulteta može da se bori za zakonitost rada fakulteta jeste inspektor.
Ako se nešto nije promijenilo, mislim da mi u KS imamo jednog inspektora za visoko obrazovanje. Jedan čovjek naravno da ne može da se bavi sitnicama o kojima sam ja ovdje govorio. Bez inspektora, bez jake inspektorske službe, bez jake kontrole društvene zajednice koja plaća univerzitet, mi ne možemo imati kvalitetan univerzitet. Mislim da, nakon toga što je akademska zajednica propustila priliku da se nametne kao odrasla, mi je sada ne možemo dalje puštati da tako nezrela vodi računa sama o sebi. Pogotovu ne ako je mi svi plaćamo.
Iako na Veličkovićevu argumentovanu kritiku kolege s Odsjeka nisu imali primjedbe, a diskusije koje su se vodile išle su u smjeru da sve zaista jeste tako, na kraju se, kako kaže, opet pola sata, bez ikakvih argumenata, analiza i istraživanja, prosto na osnovu vlastitog osjećaja kako bi studij trebao da izgleda, razmatralo da li treba u budućnosti da Odsjek radi po sistemu 3+2 ili 4+1.
Mladi ljudi nastavnicima vjeruju
Adila Salibašić, profesorica bosanskog jezika i književnosti iz Druge gimnazije, predstavljena ispred projekta Vaša(r) ideja i „Doba“, prezentovala je projekat (koji je zasnovan na dobroj komunikaciji, olakšavanju pristupa mladima neformalnim programima obrazovanja, ohrabrivanju učešća mladih u donošenju odluka, poticanju poduzetničkog duha i podizanju asertivnosti mladih – da se izbore za svoja prava, da se njihovo mišljenje i osjećaji uzimaju u obzir, a da se pritom ne narušavaju prava drugih) na kojem s mnogo entuzijazma radi i djeluje. Razlog tome su izuzetno pozitivne reakcije mladih.
Vannastavne aktivnosti moj posao čine smislenijim i svrsishodnijim. Bez akademskog pritiska i ocjenjivanja djeca naprosto procvjetaju.
Profesorica Adila smatra da djeca danas na fakultete ne ulaze sa jasnim ciljem, odnosno da često ne mogu da percipiraju od kakve koristi će njima biti sva ta priča – i tako sve prespavaju.
Djeca ne vide svrhu toga što sjede tu, sve i kada se profesori trude da nastava bude inovativnija, interaktivnija i zanimljivija. Iz Analize UNICEF-a 2008–2012. jasno se vidi da su stavovi mladih bili mnogo optimističniji u 2008. godini. Smatram da svaki profesor treba sebi da postavi pitanje šta ja mogu učiniti da sve bude drugačije, jer je to naša odgovornost.
Da kadrovi koji ulaze u proces obrazovanja mladih moraju da mijenjaju svoj pristup, odnosno moraju suštinski da se mijenjaju, pokazuju i rezultati istraživanja projekta u kojem Adila djeluje – da mladi ljudi najviše vjeruju, kada je plasiranje informacija u pitanju, roditeljima i profesorima/nastavnicima, pa tek onda informacijama iz medija, dok političarima nikako ne vjeruju.
Davanje informacija – vraćanje informacija nastavniku
Profesorica Adila Pašalić Kreso sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, iz svog pokušaja, kako je navela, idealističko-optimističkog viđenja stvari, još od 2006/07. godine piše i reaguje na stanje u obrazovanju, a posebno nakon podjele na nacionalne grupe predmeta, pojave dvije škole pod istim krovom itd.
Međutim, to zaista kao da prolazi kroz uši ljudima ili čuju samo oni koji isto tako misle, ali nam se to naše ukupno mišljenje opet negdje tamo ne čuje i ne vrši nikakve promjene.
Izlaz iz ove situacije profesorica vidi samo kroz neke individualne pokušaje.
Da se sjetimo Ajnštajnove definicije ludila – stalno ponavljamo iste stvari i radimo na isti način, a očekujemo da će doći do promjene. Sa ovakvim, da kažem, učvršćenim obrazovnim sistemom i ovakvom situacijom to ne možemo očekivati.
Primi niz informacija, javi mi da provjerim koliko se toga usvojilo je, kako kaže profesorica, model tog jednog industrijskog obrazovnog sistema.
Po procjenama mnogih istraživača mi ovdje imamo jedno tipično podučavanje, dakle davanje informacija – vraćanje informacija nastavniku da bi ih on procijenio. Nije riječ samo o manipulaciji mladim ljudima, kada im tako damo pojednostavljeno i sažvakano znanje – već i o mentipulaciji.
Paulo Freire, latinoamerički autor, kako je profesorica Pašalić-Kreso navela, prije nekih pedesetak i više godina bilježio je i pisao o tom takozvanom bankarskom obrazovanju, koje predstavlja samo punjenje glave.
Viđali ste one karikature gdje se otvori dio glave i sipaju se matematičke brojke, slova ili bilo kakve druge informacije. To je način dominiranja nad mladima i zadržavanja mladih da ne prihvate nikakvu ulogu samostalnosti, da budu odgovorne osobe, da na bilo koji način pokažu svoje individualnosti, sposobnosti, vlastito mišljenje itd.
Profesorica se osvrnula i na realizaciju reformi koje su pokrenute u posljednjih nekoliko godina.
Ja ću reći takozvane reforme devetogodišnjeg osnovnog obrazovanja i bolonjska reforma u visokom obrazovanju, jer su i jedna i druga urađene samo formalno. Tek sada kada je prošlo 10, 12 ili 15 godina i od jedne i od druge mi govorimo o ishodima učenja i pokušavamo da razumijemo šta je to. Mi i danas govorimo o količini znanja koju učenik ili student treba da ima, a nikako se u tim ishodima ne vidi ličnost, je li se ona promijenila, je li zadobila neke nove karakteristike, je li postala slobodnija, samostalnija, odgovornija za svoje učešće u društvu.
U Kantonu Sarajevo osnovne škole imaju prosječnu ocjenu 4,58, a svi nastavnici, osim jednog, imaju ocjenu naročito se ističe, navela je profesorica.
To znači da mi imamo najbolje osnovce na svijetu i najbolje nastavnike osnovnih škola na svijetu, a na međunarodnom testiranju iz 2007. godine, koje ispituje koliko je znanje učenika povezano sa stvarnim životom, bili smo na donjoj crti ispod prosječne. 62,7 % učenika nije ni pokušalo da odgovori na neka najjednostavnija logička pitanja.
Adila Pašalić Kreso smatra da sve ove informacije trebaju da nam budu alarm. Kvalitetna nastava za nju nije reproduktivna nastava, ma koliko činjenica imali. Iznošenjem spiska stvari koje naši nastavnici ne znaju da sprovedu složila se sa kolegom Veličkovićem i o koracima ka uspostavljanju autonomije univerziteta. Površnim doživljava i izbor asistenata.
Dok biramo asistente gledamo ocjene, koji je prosjek ocjena, odnosno koliko je kandidat uspio da odgovori na pitanja koja imaju samo jedno rješenje – nema on šta da misli. Primimo one koji su to savršeno dobro savladali, nabubali, naučili. O psihologiji, učenju tih mladih-odraslih, mi zapravo ne znamo ništa.
Na mladima svijet ostaje
Veličković je u diskusiji koja je uslijedila objasnio da su on i drugi autori i autorice, pri kreiranju čitanke Svezame otvori se, došli do zaključka da je za provođenje bilo koje nove obrazovne politike neophodno da imamo neku stranku koja će program reformi obrazovanja zaista ozbiljno shvatiti i staviti u vrh svojih prioriteta za slučaj da dođe u priliku da uopšte o bilo čemu odlučuje. Objasnio je da su oni u tom svom pokušaju da nešto promjene, iako živimo u zemlji čiju politiku kreiraju tri nacionalne stranke, imali najlošije iskustvo sa onom partijom koja bi trebala da bude suštinska opozicija nacionalistima, SDP-om. Pojasnio je kako su odluke njihovog ministra obrazovanja bile puno gore od odluka predstavnika nacionalnih stranaka. Iz tog razloga je izgubio nadu da postoji bilo ko iz političkih struktura, ako zanemarimo neke male stranke koje su najčešće upravo zbog te svoje alternativnosti nemoćne, ko bi mogao nešto da unaprijedi po pitanju obrazovanja u BiH. Tok dalje diskusije je uglavnom pratio već opisane kritike panelista/kinja.
Nepoznati mladić iz publike nije dozvolio da zaključak ove rasprave bude taj da trenutnoj bh. politici odgovara loše obrazovanje, odnosno proizvodnja poslušnih nestručnih kadrova čije odluke ne formira znanje nego strah, jer, kako je naveo, ako im mi stalno potvrđujemo da je to njihov interes, on će to ostati. Mladić smatra da treba promijeniti narativ i onima koji odlučuju o obrazovanju davati jasne upute i stalno objašnjavati zašto je bolje i kvalitetnije obrazovanje bitno i zašto bi ono trebalo da bude njihov interes, i društveni i politički i ekonomski i finansijski.
Deklaraciju Obrazovanje na marginama Reformske agende su, uz zajedničke korekcije, usvojili svi panelisti/kinje i prisutni gosti konferencije.
Pročitajte izvještaje s pretjodna dva panela:
