Džigera
(8:00) Petak. Omiljeni dan svake prosvjetarke. Osim ako niste ja! Mislim da je samo meni petak mrži od ponedjeljka... Dok smo još ambiciozne apsolventice, posao zamišljamo kao u filmovima – ugodna radna atmosfera, pametne i stručne kolege, kulturna, odgojena i paaaametna djeca, fantastični uslovi za rad... A ono... Ministarstvo nije platilo rudnicima uglja pa škola, sa prahistorijskom stolarijom, odiše svježinom, u februaru... Bilo bi ugodnije čas držati vani, u prirodi, nek nam djeca makar nauče skijati...
Budim se sat i po ranije, jer uvijek tako radim, iako mi je škola udaljena od kuće desetak minuta šetnje. Ne volim brzinsko spremanje navrat-nanos. Još u krevetu čitam pristigle poruke lica s naslovne stranice mobitela. Pošalje svako jutro par slika cvijeća i prirode. Romantična duša. Ne ustajem iz kreveta dok ne odgovorim istom mjerom. Znam da ću i ja njemu uljepšati dan. Srećom, nastava mi počinje od trećeg časa, što je super jer izbjegnem jutarnje minuse, a mogu i procijeniti kakvo će vrijeme biti do 14 sati, do kada traje nastava, pa prilagoditi odjeću meteo i gradskim uslovima.
(8:45) Dok ispijam kafu i doručkujem, slušam televiziju. Džigera? Nek ide i to, svakako je cijeli raspored danas džigerast. Hranim kućnog ljubimca koji ni ne zna koliko je sretan i koliko su nesretne neke druge mačke kojima ja nisam gazdarica. Iz kuće prvo on, pa ja. Na vratima se mimoilazi s drugim mačkom, koji će, po svoj prilici, postati drugi kućni ljubimac. Jedan iz kuće, drugi u kuću. Iako ustajem sat i po ranije, uvijek kasnim na posao, jer me zadrže kućni poslovi, donošenje drva i pripremanje vatre, da samo potpalim kad dođem. Lakše mi je ujutro pripremiti nego kad se vratim iz škole pregažena valjkom za asfalt.
Moje pripreme
Moje pripreme za nastavu su stare, davno napisane. I različite su boje, da mi budu koliko-toliko vesele. Uostalom, volim boje i šarenilo. Jednom napisane pripreme dopunjavam samo samoljepljivim stikerima, ukoliko u međuvremenu naiđem na neku zanimljivost vezanu za lekciju. Moje pripreme nemaju datum. Osim onih kad mi je dolazila savjetnica. Na njima su malo temeljitije objašnjeni ciljevi i zadaci nastave, jer je kolegici i meni jednom prilikom oduzela bodove. Ona nije imala napisane ciljeve, a ja zadatke. Ne shvatamo mi baš ozbiljno naše savjetnike – nadzornike. Daju nam bodove od kojih mi baš i nemamo neke koristi. Niti će nam povećati platu ako dobijemo svih 100 bodova, niti će nam odbiti od plate ako dobijemo 60.
(9:30) Moj prvi čas – maturanti stručne škole. Sve muškarci. Oni kojima, vjerovatno je, i nastavna jedinica – Književnost između dva svjetska rata – u kamionu, ako ga ikad budu vozili, a to im je cilj, nikad neće trebati. Skratit ću lekciju, prilagoditi njihovim mogućnostima, valjda ću je učiniti interesantnom... Jedan od uslova za zaključnu pozitivnu ocjenu su redovno prisustvo na nastavi, teka i olovka.
Jedan od njih zijeva u mene kao riba na suhom. Na pitanje gdje je pribor kaže:
– Ja svakako danas nisam planirao biti ovdje. Odgovaram:
– Planiraj biti ovdje polovinom augusta, a sad idi tamo gdje si planirao.
Pedagoški? Sasvim mi je svejedno i ako nije.
Spomenu oni tu i navijače Lacija
Ostalima objašnjavam jedno po jedno, dadaizam, nadrealizam, konstruktivizam, futurizam... Jedino su zainteresirani za ovo zadnje, zbog veze s energijom, brzinom automobila, aviona, zbog oružja, fašizma... Spomenu oni tu i navijače Lacija... Dosta njih.
(10:20) Drugi čas – isto, samo godinu mlađi. Lekcija: Književnost u Bosni za vrijeme turske vlasti...
U glavi mi samo – zadrži ih mirnima, zadrži ih mirnima. Nek ne pjevaju, nek se ne dozivaju. Najmirniji su kad im se diktira, ali ni to nije pedagoški. Objasni franjevce, sultanovo pismo da mogu slobodno širiti vjeru i pismenost.
Ovaj sultan s televizije, jel?
Da, taj, glavom, bradom i buljavim očima!
A pravoslavci imali štampariju u okolini Goražda, dvojica braće...
Dobro, zapamtite im prezime, ako su im imena smiješna.
Ali kad ste popamtili sve igrače Lige prvaka, čak i rezervne, zašto ne biste i njih dvojicu? Spominjem Staku Skenderovu i njen rad, i kažem da ću im pokazati njenu sliku i slike franjevačkih samostana, samo dok ih nađem među papirima, a oni mi žele olakšati posao:
– ne morate, ne zanima nas...
(11:10) Još vam nije jasno zašto mi petak nije omiljeni dan? Na malim odmorima, u zbornici, sa kolegicama obično prokomentarišemo razred u kojem smo bili ili u kojem ćemo biti. Upoređujemo učenike nekad i sad. Koliko je bilo lakše i ljepše raditi prije par godina, jer su učenici bili više zainteresovani i za nastavne i za nenastavne aktivnosti. Na časovima se sve češće može čuti: Kad će nama ovo trebati?
Još uvijek se branim rečenicom Trebat će vam za prolaz u sljedeći razred.
Ponekad u zbornici razgovaramo o privatnim temama, kako su čija djeca, gdje je ko bio, šta će koja od nas kuhati kad dođe kući i kako to ona priprema.
A, priznajem, i sama volim šarenilo na tabli.
(11:20) Peti po redu čas je već primjetan umor kod učenika. Već im je u glavama kud će navečer i s kim će. Izlazni je dan. S njima već radim opuštenije, treći su razred, gimnazijalci, nastojim više razgovarati o prethodnom gradivu, nego obrađivati novu lekciju. Razumijem ih. I ja sam nekad bila u njihovim godinama... S njima mogu dopustiti luksuz, prokomentarisati nešto nevažno, kao što je kviz u kojem je bilo pitanje iz lektire.
– Eto, ne pitajte se da li će vam ovo što učimo nekad zatrebati u životu. Vidite da hoće. Poslije petog časa oni odoše kući, a ja ostajem još devedeset minuta. Prvi razred gimnazije i akcenat. Ne bih li im uljepšala gradivo, koristim krede u boji. Prvačići su, djeca, to im je još uvijek interesantno. A, priznajem, i sama volim šarenilo na tabli. Ne funkcionišu baš najbolje, čim im je akcenat ulazni.
Nasmijavam ih govoreći im da akcenat nije autobus pa da ima ulaz i izlaz. Dok muku mučimo, osluškujemo riječ po riječ, pitam se da li će njima ovo uistinu nekad trebati makar i za kviz... Možda će jednom od njih trebati na dijalektologiji, ako ode studirati na filozofski. Tad će i savladati akcenat. Znam po sebi. Na prvom testu iz dijalektologije, profesor je imao samo jednu riječ komentara za mene – Strašno! S vremenom sam, čini se, savladala dijalektologiju, dok imam diplomu.
(13:10) Prije posljednjeg časa, pojedem sendvič spremljen kod kuće, sa puterom i džemom. Poslastica iz djetinjstva. Sedmi čas, šlag na tortu. Ili, bolje rečeno, samo šlog! Imaju li sve prosvjetarke omraženi razred? E, pa ja imam. I to javno kažem. Pred vama i u zbornici. Maturanti tehničke škole koje nije zainteresovala nijedna lekcija otkako im predajem. A to je dvije godine. Raspitala sam se kod drugih profesorica i profesora kakva je situacija kod njih na času, pitajući se da nije greška u meni. Strani jezici ih ne zanimaju, sociologija isto.
Samo jedan profesor kaže da su kod njega dobri, predaje im sve stručne predmete i dođe im kao učitelj. Dobri su – tvrdi on. Laže – tvrdim ja.
Životinjska farma
Radim lektiru sa četiri učenika. Ne pada mi na um odgađati je za drugi put. Ako je njima uredu da se sutra hvale kako su u životu pročitali samo jednu knjigu, onda šta ću im ja? Komunikacija nas pet, ostali čeprkaju po mobitelima ispod klupa, pričaju međusobno, razrađuju kladionicu. Mislim kako je istinita tvrdnja da je popularno da telefon bude veći od glave, a glava praznija od telefona. Pitam se ko je od nas beskorisna masa, oni ili ja? Na kraju časa ocjenjujem učenike koji su pročitali lektiru. Oni koji nisu, ocijenjeni su na početku časa. Nije ih to mnogo dirnulo. Pitaju koja je sljedeća lektira.
– Životinjska farma.
– Jel debela?
– Knjige nisu debele. Svinje su debele, knjige su opširne, citiram internet.
– Jel teška?
Govorim da nije, ali da će je shvatiti tek kad im ja objasnim na času.
– Zašto je onda moramo čitati, kad ćete Vi objasniti?
Bože, daj više 13:50!
Zvoni! Ne zna se ko je sretniji od nas. Često pomislim da mi se neko osvetio praveći raspored. Petak, sedmi čas, najgori razred. Pogledam, još 19 časova kod njih. Brojim kao vojnik dane u kasarni. U jedno sam sigurna, ne želim im doći na matursku večer. Ne želim ih gledati! Nek im je sretno sve u životu, samo daleko od mene.
(13:55) U zbornici troje kolega. Iscijeđeni ko krpe. Izlazim iz škole i u prvi mah ne znam kud trebam, jel mi kuća lijevo ili desno. Ako je temperatura zraka ostala ispod minusa, postoji mogućnost da ću se okliznuti na poledicu, a ako je ojužilo, na putu do kuće će mi čizme sigurno propustiti i noge će mi se smrznuti. Svakim danom sve više mrzim snijeg i na razglednici. Niko da odgovori na Mešino pitanje Postoji li gdjegod mjesto na zemlji gdje je vječito proljeće. Da spakujem nekoliko svojih krpica i odem. Ostavila bih u nasljedstvo svoje učenike, pripreme, svoje kućne ljubimce i svoje čizme!
Poslije ručka derem kauč
(14:30) Ručak spremljen dan prije, jer poslije radnog dana više ne funkcionišem normalno. Poslije 14 sati ne radim više ništa. Ne kuham, ne brišem prašinu, ne perem veš, samo poslije ručka derem kauč. Sve što treba uraditi, ostavljam za sutra. Sasvim je dovoljno što sam izdržala ovaj raspored. Kao da sam iskopala nekoliko metara kanala... Da li me to sustižu godine? Radnog staža ili rodnog lista? Moguće rodni list, jer me san zna prevariti dok gledam neki kviz na televiziji, nekad pogledam i Dr. Hausa u repriznom terminu. Ali do pola. Od pola, pritišćem dugme mute na daljinskom i zavlačim glavu pod jastuče na sat.
(17:30) Izvlačim glavu ispod jastučeta i mislim koja li su doba, jesam li prespavala jedno stoljeće. Dr. Haus je otpustio pacijenta, počinje najava vijesti, šta nas čeka u kojem dnevniku. Mene ništa. Jer ne pratim te emisije socijalnog karaktera. Pijem kafu jer sam od onih koji misle da je to čarobni napitak i da razbuđuje. Više je to navika, nego potreba.
Zima je i snijeg je, nema se mnogo posla u kući i oko nje. Da je okopnilo, našlo bi se već nešto oko kuće, planirao bi se vikend da se počisti dvorište, da se uredi cvijetnjak. U tome uživam. A uživam jedan dan vikenda iz provincije otići u glavni grad s kolegicom. Makar jednom mjesečno priuštimo sebi jedan takav izlazak, tipično ženski. Kupovina krpica, kozmetike, ručak i kafa. U zimskom periodu to je rjeđe, jer ne rizikujemo vožnju po snijegu i poledici.
Jel moguće da je prosvjetarski posao rudarski posao?
(18: 30) Tu i tamo pročitam nešto nevezano za školu, nešto što ne iziskuje mentalni napor. Zabavim se s jednom od mačaka ili ako su u ašikovanju pregledam Facebook koji vrvi od Maca, Laca, Ceca, Cuca i Meca... Nemam snage za izlazak, za druženje. Mnogima je petak dan za džumu i izlazak, ali meni nije. Živim u provinciji gdje je dosta kafića i velika je vjerovatnoća da će u svakom od njih navečer biti neko od učenika. A ja ih stvarno, ali stvarno, ne želim više gledati. I ne želim da oni mene gledaju, s kim sam, šta sam obukla i šta pijem. Kako pročitah negdje – Izađem jednom u tri mjeseca da se podsjetim zašto ne izlazim. Jel moguće da je prosvjetarski posao rudarski posao? Jel samo meni ili svim prosvjetarima? Osjećaju li se i moje kolegice slomljeno kao ja? Šta nam to uradi petak? Ili možda nije do petka, možda je zbir cijele radne sedmice? Možda nisu svi slomljeni kao ja, možda ne zaključuju svi radnu sedmicu sedmim časom u teškom razredu. Možda je neko zaista bio bolji od mene pa nije dobio raspored preko štele. Šta li sam ja Bogu skrivila. Možda to što kažem da ne idem na džumu... Eh, evo ti sad, nećeš na džumu i ne daš učenicima da idu, sad rintaj sedmi čas petkom.
(22:00) Dan mi popravi razgovor pred spavanje, preko satelita, s onim licem s naslovnice mobitela, s početka teksta. Svaku noć, u isto vrijeme imamo sastanak, na kojem pričamo kako smo proveli radni dan, pričamo o planovima za sutra i o planovima o zajedničkom životu, daleko od ove škole, ovih učenika, ovog zanimanja, ovog grada i ove države. Samo da se školska godina privede kraju. I smijeh. Puno smijeha.
(23:00) Pozdravljamo se i rastajemo do ujutro, kad ćemo opet razmijeniti nježne riječi i još nježnije slike. Odlazimo pod tuš, svako u svojoj kući i u svoj krevet. On u prevelik za jednu osobu, ja u premali za dvoje...
