Potreba za vlastitim kabinetom sa svim materijalima i potrebnom opremom razvijala se dugo u mojoj glavi. U školi u kojoj sam radila nastava je bila organizirana tako što su učenici i učenice smješteni u učionice, a nastavnici i nastavnice im dolaze na čas. Odluka nadležnih u školi je bila da se zbog estetike učionice (šta god to njima značilo) nije moglo lijepiti po zidovima mnogo. Također, učionica je bila mjesto i za mnoštvo drugih predmeta i radova te bi tako moje postere i ostale materijale koje sam htjela da djeca imaju dostupne uvijek skidali sa zidova. Željela sam drugačiji kabinet jer bih mogla raditi diferenciranu nastavu te postaviti stolove kako ja hoću. U standardnim učionicama nije bilo mnogo prostora za pomjeranje. Dok se izmijene nastavnice te bude mali odmor, ne ostane toliko vremena za mijenjanje stolica i klupa. Htjela sam sve na jednom mjestu: materijale, dječje radove, postere, knjige, da učenici mogu sjediti i čitati ih, a ne da ih neko odnese ili podere, što se isto znalo dešavati. Kad ste u učionici u kojoj sam ja bila, obično dva razreda idu u nju. Ujutro i popodne. I niko nikad ne zna ko je šta razvalio, odnio, poderao...
Predavala sam engleski jezik i mogla sam vidjeti vrhunske rezultate i znanje učenika iz mog predmeta, ali i manjak nekih drugih vještina mnogo bitnijih od samog silabusa. Ionako posve nestandardna, u manjku motivacije i elana za standardne rutinske časove, krajičkom oka sam opazila da u staroj zgradi škole, koja je bila odmah pored nove, ima jedna učionica koja je služila kao skladište, a imala je potencijala da bude mnogo više. Zamislila sam je odmah kao kabinet engleskog jezika gdje bih mogla, napokon, napraviti učionicu po svom ukusu. Napraviti raspored stolica i stolova, postaviti postere na zidu i, u krajnjem slučaju, ubaciti (sopstvenu) tehnologiju. Nakon što sam od uprave škole dobila dozvolu (učionica je već davno bila otpisana pa to nije bilo teško), počela sam s planiranjem. Dok sam stajala tako na vratima učionice gledajući to smeće, klupe i stolove, višak tepiha i ostalih materijala ostavljenih da istrunu tu, jedan učenik šestog razreda mi se obratio pitanjem šta će tu biti.
- Kabinet engleskog jezika – odgovorila sam.
Namrštio se, jer učionica nije davala nikakve znakove da tu može išta biti.
- Pa ko će ga napraviti?
- Vi i ja. Na dodatnoj iz engleskog.
S obzirom na to da se šesti razredi ne takmiče iz mog predmeta i da je gradivo koje smo obrađivali prilično lagano, odlučila sam da jednom sedmično „zaposlim“ djecu, njih četrnaest ili petnaest, da dođu u učionicu/kabinet i da mi pomognu pri crtanju po zidu ili lijepljenju postera. Ostalo, čišćenje, prenošenje i sav drugi fizički rad, sama sam planirala.
- Nastavnice, kad ćemo u kabinet? – pitao me učenik na trećem času.
- Na dodatnoj u srijedu.
- Hoćete li vi danas ići dole?
- Da, moram izbaciti stolice.
Čas je završio tiho. Svi su se nešto došaptavali. Pauzu između prve i druge smjene odlučila sam iskoristiti da iz kabineta u nastajanju izbacim sve što mi nije trebalo. Počinjem da radim i u jednom trenutku njih 15 ulazi u kabinet, nasmijanih lica te, bez ikakve priče, osim pozdrava, baca se na rad. Stojim na sredini učionice gledajući svoje učenike kako iznose nepotrebno svjesna činjenice da za dobre stvari ne trebaju riječi. Samo djela.
Kabinet smo pravili nekoliko sedmica. Čitavo jedno polugodište. Ostajali smo nekad jedan čas, nekad dva, obično srijedom kad je bila dodatna, a nekim danima, kad nisu imali časa ili kad sam ja morala čekati drugu smjenu, a oni već biti kod kuće, ostajali smo i duže od dva sata. Jednom su me roditelji upitali šta to radimo, jer nisu vjerovali djeci da oni prave učionicu, sebi za engleski, kako su im rekli.
- Šta može jedna trudna nastavnica i desetak dvanaestogodišnjaka napraviti? – upitao me je jedan roditelj na roditeljskom sastanku.
- Čuda – odgovorila sam.
I skoro pred kraj polugodišta završili smo naš kabinet. Nije to bila neka fantastično opremljena učionica. Nije čak bila ni okrečena niti je imala nove prozore. I kompjuter je bio star i spor. Ali je imala dušu. Imala je sve naše crteže, radove, sve one riječi i rečenice koje su učenici zamislili i htjeli da stoje u njihovoj učionici. Bila je iscrtana ljepotom prijateljstava koja smo stvorili dok smo se prašnjavi i bojom isflekani smijali crtežima. Bila je to učionica koju sam kao učiteljica uspjela stvoriti uloživši mnogo više nego novac i dobivši daleko više od plate ili povišice. A oni? Oni su, nakratko, dobili učionicu za engleski. I prijatelje za život. I saznanje bazirano na iskustvu da sve mogu stvoriti svojim rukama kad dovoljno žele i kad rade. I da stare učionice nisu samo odlagaonice starih, nepotrebnih klupa, već potencijal za nešto više.
Kabinet smo koristili kratko jer su mene te godine prebacili u drugu, područnu školu. Pošto je u kabinetu trebalo još posla uraditi, bilo je potrebno još ulaganja i strpljenja, a ponajviše podrške kolega i nadležnih, on je ostao samo kao podsjetnik da smo nešto pokušali, da smo nešto uspjeli i da je nešto tu bilo. Nova nastavnica engleskog nije ga koristila. No, ja sam ovom prilikom osim učionice dobila nadu i vjeru da će s ovom mojom djecom, s narednim generacijama biti bolje. Da će jednom i oni od ničega pokušati napraviti nešto.
