Pričamo o njemu, težimo mu, previše nam je idealan, nestvaran, često ga spominjemo kad govorimo u kom pravcu trebamo se reformirati – obrazovni sistem u Finskoj. Zemlja s malo većim brojem stanovnika od BiH postala je mjesto hodočašća za veliki broj država koje žele reformirati svoj obrazovni sistem, koji žele otkriti tajnu kako da obrazovanje bude veoma značajan segment društva. Najuspješniji srednjoškolci se bore za upis na nastavničke fakultete, nastavnici nisu robovi administracije, stalno se usavršavaju i imaju puno povjerenje roditelja.
Najbolji smo, al' nam je svejedno
Uspjesi đaka iz finskih školskih ustanova na međunarodnim testiranjima (PISA, TIMSS) ovu su sjevernoeuropsku državu usmjerili ka idealnom obrazovnom modelu. Pasi Sahlberg, autor knjige „Lekcije iz Finske“ i jedan od važnih aktera u reformi finskog obrazovnog sistema devedesetih godina, naglašava da nastavnici i nisu baš oduševljeni međunarodnim testiranjima jer se tako zanemaruju mnoge druge bitne stvari u radu samih škola. No, osim visoke pozicije u okviru čitalačke, matematičke i prirodnonaučne pismenosti, finski obrazovni sistem oduševljava i zbog dva druga podatka: najmanja je razlika među najboljim i najlošijim učenicima na međunarodnim testiranjima; nastavnici u Finskoj uopće ne troše brojne časove kako bi pripremili đake za testiranja. U samoj obrazovnoj praksi malo je testova, mnogo više pažnje posvećuje se razvoju kritičkog mišljenja, međusobnim odnosima, i čini se sve kako bi apsolutna većina usvojila sadržaj kurikuluma.
Kurikulum u Finskoj ne propisuje niti nadgleda realizaciju neko državno tijelo (od 1990. ne postoji nikakva institucija pandan pedagoškim zavodima u nas) već to rade sami nastavnici zajedno s upravom škole i lokalnom zajednicom. "Peruskoulu" je naziv za devetogodišnju, novu i reformiranu osnovnu školu u kojoj su ključ nastavnici, tvrdi Sahlberg.
Koje nam lekcije nudi autor?
Reforma se ne događa preko noći, trebaju proći desetine godina da bi se vidjeli rezultati. Kada su Finci krenuli u svoju prvu reformu, početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, veliku pažnju posvetili su reformi nastavničkih fakulteta i pooštrili kriterije za upis, podsjeća autor. Nije bilo više dovoljno imati odličan uspjeh u srednjoj školi, jako važno je bilo posjedovati i druge kvalitete za nastavnika – kreativnost, komunikativnost, predanost. Za reformu obrazovnog sistema treba postojati politička saglasnost (i pozicije i opozicije) kako se tokom godina obrazovna politika ne bi mijenjala promjenom političkih subjekata na vlasti. Nastavnici se moraju konstantno i besplatno usavršavati. Ako se društvene elite i javnost zaklinju u obrazovanje i vjeruju da je to budućnost neke zemlje, onda se moraju izdvajati i značajna sredstva iz budžeta za poboljšanja školovanja.
Naravno, nemoguće je preslikati finski obrazovni model (i sam Sahlberg naglašava da svako društvo treba pronaći svoj put u reformi obrazovanja), ali iskustva iz višedecenijske promjene koja su predstavljena u ovoj knjizi mogu pomoći i bh. društvu da shvati šta se sve u zajednici mora promijeniti da bismo imali bolje škole i obrazovane stanovnike.