Danas, 10. maja 2017., Skupština Kantona Sarajevo usvojila je Zakon o osnovnom odgoju i obrazovanju. Zakon postavlja okvir za sistem racionalizacije osnovnog obrazovanja koji će kroz formiranje mreža škola otvoriti put ka pretvaranju pojedinih matičnih škola u područne, a moguće i ka njihovom zatvaranju (čl. 22 koji u Nacrtu zakona iz maja prošle godine nije sadržavao članove o mreži škola i racionalizaciji); uvodi eksterne provjere znanja u 3. i 6. razredu osnovne škole (čl. 24 st. 8); od izbornih predmeta pojedinačno navodi samo vjeronauku te alternativni predmet ograničava na jedan (čl. 25); propisuje da je jedan od ciljeva obrazovanja razvijanje državotvorne svijesti i patriotizma kod djece (čl. 4 st. 1 tačka e). Mediji su prijedlog zakona prenijeli ili kao vijest, gdje su izmjene taksativno pobrojane, bez detaljnije analize, ili su analizirali jedan aspekt Prijedloga zakona - čl. 24 st. 17 koji navodi da se u osnovnim školama u Kantonu mora učiti o opsadi Sarajeva i genocidu u Srebrenici. Uključenjem ovog člana (kojeg također nije bilo u Nacrtu zakona iz maja prošle godine) Vlada je fokus medija i javnosti uspješno preusmjerila sa borbe protiv mogućeg zatvaranja nekoliko sarajevskih škola, javnih polemika o tome da li nam u školama trebaju himna, zastava i vjeronauka, te diskusija o kvaliteti nastavnih planova i programa, na senzacionalističko izvještavanje o političkim manipulacijama pravnim činjenicama. Tako je, uz pomoć medija, Vlada Kantona Sarajevo, još jednom uspješno skrenula pažnju svojih građanki i građana sa budućnosti koja nam se otima na rat koji je završio prije više od 20 godina.
Na dan kada je Prijedlog upućen Skupštini, 28. marta, Klix.ba vijest prenosi sa naslovom: Vlada KS usvojila Prijedlog zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju, Radio Sarajevo sljedeće jutro (29. 03.) prenosi: Reforma školstva: Utvrđen Prijedlog zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju. Do popodneva istog dana Anadolu Agency i Oslobođenje objavljuju članke sa naslovima koji reformu svode na Adekvatno tretiranje opsade Sarajeva i genocida u Srebrenici. Očekivano, Glas Srpske objeručke prihvata priliku da pažnju svojih čitateljki i čitalaca skrene sa podjednako lošeg obrazovnog sistema, ekonomske situacije i manipulativne vlasti u Republici Srpskoj, te dvije sedmice kasnije objavljuje članak Neistine o ratu sjeme mržnje prema Srbima. Loša sintaksa iz naslova nije u tekstu opravdana dobrim niti smislenim argumentima, već autor ponavlja opštepoznati narativ u kome poriče pravno utvrđene činjenice o broju stradalih u Sarajevu i u Srebrenici i poentira kako je ovo još samo jedan primjer ugroženosti Srba u Sarajevu. Članak sa istim izvorima, izjavama, narativom i zaključkom (i drugim naslovom - Sarajevska (h)istorija: "Agresija i genocid" ulaze u nastavne planove škola) objavljuje i RTRS. Klix.ba dan kasnije objavljuje članak Nastavnici historije ne pristaju na moratorij: Djeca moraju znati šta se desilo od '92. do '95. gdje se Asmir Hasičić, predsjednik Upravnog odbora Udruženja nastavnika historije KS, referira na članak sa RTRS-a kao razlog zbog kojeg je potrebno čl. 24 st. 17 uvrstiti u Prijedlog zakona. Kritika koju je Saudin Sivro, predsjednik Samostalnog sindikata osnovnog odgoja i obrazovanja KS, iznio nekoliko dana ranije na račun mandata direktora škola, tako se izgubila u etnonacionalnom javnom diskursu, kao i vijesti o planiranoj deložaciji Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević zbog dugova Kantonalne vlade koja ne plaća zakup. Ono što medijski senzacionalizam čini još fascinantnijim jeste činjenica da je, kako Arifa Isaković piše za Prometej, period od '92. do '96. već bio uvršten u udžbenike historije za 9. razred, te ovaj član u praksi ne mijenja ništa.
Mnogo veći problem od jednog člana zakona je patriotizam, koji se koristi da kritike obrazovnog sistema polarizira na osnovu etnonacionalnih identitarnih narativa i tabora i tako izbjegne kritike na osnovu kvaliteta sadržaja i ekonomske racionalizacije. Usvojeni Zakon ovom narativu daje i pravni okvir. Razvijanje patriotizma kod učenika je navedeno odmah u čl. 4 st. 1, kao jedan od ciljeva obrazovanja, te ponovo u čl. 4 st. 2 kao jedno od osnovnih načela na kojima se obrazovanje bazira. U martovskom Prijedlogu zakona se patriotizam definiše kao, "izraz koji u najširem smislu označava odnos pojedinaca ili grupa prema svojoj domovini i emocionalnu privrženost svom narodu". Definicija je isključena sa liste pojmova u čl. 2 u posljednjoj verziji Zakona - zašto ako je pojam 30 dana ranije smatran dovoljno fluidnim da zahtjeva definiranje? Šta po novom Zakonu znači učiti djecu patriotizmu? Da li osnovci i osnovke domoljublje mogu naučiti bez gubljenja sebe u tom procesu i svog ličnog identiteta koji tek nastaje?
Patriotizam je emocionalan i nenaučan, dogmatičan i nekritičan, stvara diskriminatorne hijerarhije vrijednosti, patrijarhalan je i seksističan, ograničava umjesto da ohrabruje dječiju znatiželju i ima potencijal da učenike i učenice odgoji i obrazuje u građane kojima se lako može manipulisati kroz sistemski usađene strahove od drugog i drugačijeg. Patriotizam u osnovnim školama otvara prostor za patriotski narativ u svim drugim aspektima društva - kada je ljubav prema državi naučena, a ne zaslužena, bilo kakva kritika te iste države će biti viđena kao napad na njen narod, a ne na njenu politiku. Politički diskurs se samim tim sužava i polarizira, a demokratija postaje prividna, jer građani koji su dezinformisani iz straha glasaju za manje od dva zla i kapitulaciju vide kao pobjedu.
