Sasvim slučajno, obratih pažnju na crtani film koji su u sobi gledale moje djevojčice. Dva nevjerovatna crtana lika, sa prilično neukusnim izgledom, velikim i strašnim zubima i šiljastim ušima... Strašno, pomislih, ali videći osmijeh na njihovom licu dok su gledale u ekran, shvatih u stvari da se one uopće ne plaše, čak, uživaju gledajući.
Malo sam se zabrinula. Šta to danas moju i svu drugu djecu čini sretnima?!
Radim kao nastavnica Muzičke kulture već petnaest godina. Pokušavam na svijet gledati očima umjetnika, kako mi to kažemo i učiniti svaki čas ljepšim i interesantnijim. Međutim, godinama već, a u posljednje vrijeme sve više i više, osjećam da gubim tu „umjetničku dušu“ s kojom sam se rodila. Nakon što sam odradila svoje stručno usavršavanje u školi kojoj radim (tema: Plan praćenja radne uspješnosti), počela sam da razmišljam o nama, prosvjetnim radnicima i o tome koliko mi danas, uopće, možemo biti uspješni radnici?! Ono za što sam se posebno „zakačila“ jeste rečenica – „Ostaviti učenicima prostor da u punom kapacitetu djeluju i pokažu ono sa čime raspolažu kao individue!“
Ono čemu težim godinama, odgajajući svoju djecu a i djecu kojoj predajem, upravo je to. Međutim, konstantno nailazim na isti problem, a skupa sa mnom i moje kolege koje predaju slične predmete. Predmet Muzička kultura je nešto što nosim u srcu od najranijih dana. Kao djevojčica 5. razreda naučila sam svoju najdražu pjesmicu “Gdje je onaj cvijetak žuti“. Još i danas se sjećam te školske priredbe na kojoj sam u horu pjevušila te blage, nježne tonove. Toliko sentimentalnosti i topline u samo jednoj pjesmi... Svaki ton koji je Pergolesi uvrstio u kompoziciju ima svoju boju. Jednostavno, nešto što se tada doživjelo lijepo i kao takvo ponijelo dalje, pa se i danas vrlo rado sjetim same melodije.
Sjećam se da mi je predmet predavao nastavnik Branko Katanić. Ni po izgledu, ni po kreativnosti neko ko je u meni probudio taj „filing“ za muzikom, ali se jednostavno u meni rodila ljubav prema pjesmi, ljubav prema slušanju kompozicija, ljubav prema mašti koja nas na momenat spasi od realnih, i nekada vrlo ružnih stvari. Uživala sam slušajući kompozicije L.v. Beethovena, J. Straussa, W.A. Mozarta i drugih dragih kompozitora... Pjevala sam rado, jer smo jedva čekali časove. Trčali da stignemo na vrijeme, jer nastavnik već svira... sad ćemo pjevati... Sve nas je nosila ta misao. Sjećam se tih časova muzike.
“Časova“ rekoh, jer sam mogla uživati dva puta u sedmici, a kraj smo obavezno krunisali sekcijom na kojoj smo posebno uživali. Ne mogu reći da se sjećam nekih teorija, notnih zapisa i sl. ali tih kompozicija, pjesmica, priredbi... itekako.
Ponovo se u meni probudi i tuga i čežnja dok ovo pišem. Koliko je danas umjetnost prepoznata, kako u školi tako i šire? Koliko ljudi koji se bave našim školskim planovima shvataju vrijednost ovog predmeta i umjetnosti općenito? Da li znaju da su veliki kompozitori bili izrazito inteligentni ljudi i da takvi mali kompozitori, umjetnici, kreativci rastu i u našim sredinama, samo ih niko ne prepoznaje, jer nema vremena ni prostora za te stvari.
U školama, na ovim i sličnim časovima, provode tek toliko da usvoje onoliko koliko im treba za jednu ocjenu. Kako kod učenika buditi uspavanu muzikalnost i umjetnost, kada vremena nema? Kako i na koji način ih podstaknuti da se druže na plesovima, da komponuju i samostalno pjevuše svoje melodije, da sviraju u grupama sa „Orffovim instrumentima“ , prateći notne zapise i još da pjevuše kada je tamo neko ostavio jedan, jedini čas za sve ove lijepe stvari?
Da ne govorim o izražavanju osjećanja kroz slušana djela... Radeći godinama, kroz jedinice koje obrađujem, ostala sam uvjerena da ljudi još uvijek misle na ove lijepe i itekako bitne a zaspostavljene stvari, ali sve manje mislim da oni koji planiraju sate uopće razmišljaju o tome.
Danas djeca imaju po jedan čas u toku sedmice, i na tom času ih uglavnom čeka gradivo iz predmeta Muzička kultura, ništa manje bitno nego i iz svih ostalih predmeta kojima su već itekako opterećeni. Kod kuće gledaju crtiće bez propratnih kompozicija koje sam ja slušala dok sam gledala Toma i Jarryja, naprimjer. Pa još i danas pjevušim ariju iz jedne opere koju sam tu prvi put čula. O kojoj se operi radi saznala sam kasnije, na času Muzičke kulture, kad je nastavnik je spomenuo njen naziv.
Zahvaljujući tehnologiji i tome što povremeno koristim video linkove na svojim časovima, multimedijalne muzičke sadržaje, kompozicije i kratke interesantne muzičke isječke, vjerujem da će i mojim đacima nešto slično ostati u pamćenju. Onog momenta kada izađu iz moje učionice, nose to što su vidjeli i čuli, a dolaskom kući uživaju ono što im pruža društvo... raznorazne show-programe, crtane filmove sa vrlo malo ili skoro nikako lijepih melodija, video igrice i „pametne“ telefone sa Facebook stranicama i drugim društvenim mrežama na kojima će uglavnom samo upijati informacije.
Željela bih da sami pokušaju biti kreativni i uspješni na tom polju. Ali kako podstaknuti učenike na kreativnost i njihov potpuni angažman?!
Velikim samopouzdanjem, u prvom redu, ali njega mogu imati samo ukoliko ga imaju njihovi predavači. Zatim prostorom i vremenom da to sve pokažu, u svojim školama, na svojim časovima, koji za njih uistinu treba da predstavljaju ljepotu i uživanje. Ljudi koji su kreativni stvaraju čuda, djeluju i onda kada se drugi najmanje nadaju da se nešto može promjeniti, mijenjaju svijet iz korijena na ljepše i bolje. Istina, tu kreativnost nose u sebi kao dar od Boga, ali je kroz život mogu njegovati i razvijati, ili uništiti kao da nikada nije ni postojala. Borim se kao nastavnik, kao čovjek, kao roditelj da kod moje djece to ne zamre, a koliko trebam snage, motivacije, vremena i prostora za te stvari, neka malo razmisli onaj ko to negdje planira... Tamo negdje... u zemlji interesa... u zemlji zaboravljenih umjetnika...
