Neki (ne baš strašno) teški zadaci iz matematike, ali puno ih je, pa lekcija o kulturnoistorijskim znamenitostima iz raznih perioda prošlosti naše državice. Popodne je test, a gradivo zanimljivo, pa ni meni ne pada teško da participiram u pripremama za taj ispit znanja. Propitujem curu, stvarno je dosta naučila, a do polaska u školu ima još malo vremena za završni glanc. Treba ona napraviti i neki model kišobrana od papira i roštiljskih štapića jer iz bosanskog uče pjesmu „Kiša“. Vrijeme polako curi, primiče se i predčas što bitno utiče na intenzitet ali ne i na raspoloženje aktera ovih malih školskih priprema. Danas je petak i možemo sve. Sve je dobro. Lijep dan za kraj jedne obične i fine sedmice. Mlađa kćerka je već u školi. Kad se vrati baciće se na pisanje novog slova. Malo slovo j je pomalo sekira ali za prvačića ništa strašno. Entuzijazam je na visini.
Prije par jutara na kafici u „Jesenjinu“, pričao sam sa drugom o standardnim stvarima, a dobar dio tog dijaloga vodio se o našim školarcima. Dugo se znamo pa smo prestali da konstatiramo da je gradivo obimno, više volimo da tabirimo šta ih motiviše, a šta ne i da razmjenjujemo mišljenja o nekim aktuelnostima i „pikanterijama“ ako se dešavaju u razredu. U jednom momentu dotakli smo se i nezaobilaznih konflikata i svađa. Sukob je sukob, bez obzira dešavao se među djecom ili odraslima. Prijateljevog sina je u nekoliko navrata provocirao njegov dosta krupniji vršnjak i momka je to normalno počelo iritirati. Moj drug, a njegov otac ga je savjetovao da uzvrati i da ne trpi teror jer od povlačenja i iščekivanja da maltretiranje prestane nema koristi. Momku je na ruku išlo i što nije bio jedina meta razrednog „nasilnika“, prekipjelo je i drugima, pa kad je on pružio otpor reagovali su i njegovi drugovi koji su se već prije našli u sličnoj podređenoj situaciji. Da ne bude zabune, nisu oni u nekim visokim razredima pa ni ti sukobi nisu dramatični, ali su neugodni po djecu. A i njihove roditelje.
Stvari će postati ozbiljnije, a i surovije, kako budu prelazili u više razrede. Roditelji često neće znati da se nešto dešava, nekad hoće ali će im ruke biti vezane da bilo šta poduzmu. A nekad baš oni reaguju na neodgovarajući način. I šta da se čini?
Bez obzira na količinu buntovničkog duha, đacima svih uzrasta (uvijek ima izuzetaka) učitelji(ce) i predavači su ipak, za svo vrijeme dok školovanje traje, koliko toliko, autoriteti. Neki će se potruditi da zavedu red u razredu, neki neće. Mnogi će htjeti ali možda neće biti u stanju da to sprovedu. Danas djeca imaju vrlo loše primjere što se tiče nasilja i nazovimo to besprizornim ponašanjem (zvuči mekše i pomalo naučno) u dešavanjima oko nas. Nasilje bilo kog oblika se u našem društvu ne kažnjava, dapače nekažnjavanjem se i stimuliše. Nikad se tome nećemo prestati čuditi ali tako je. Grad klizi i naginje sve više imageu južnoameričkih i afričkih predgrađa i hajde vi sad probajte u ustalasalom razredu propovijedati o ljudskim vrijednostima i pravilima društvenog ponašanja. U „svijetu odraslih“ malo ko ta pravila šljivi i učenici dobro kuže te stvari. Svjesni su oni već mnogo toga bez obzira što idu u osnovnu školu. O srednjoj ne mogu sad da razmišljam, to je još zahtjevniji i turbulentniji teren.
Ruke ispred sebe i stani u gard! To je savjet koji je moj drug što se bavio borilačkim sportovima, pa mislim decenijama, dao svom sinu kad je ovaj imao 11,12 godina. Sin mu je spominjao nekog momka, kvazisiledžiju, što u školi teroriše sve oko sebe i kad ga je drug upitao šta bi učinio da se ovaj na školskom hodniku obruši i na njega, sin je spontano ispalio da bi probao pobjeći. Otac mu je tada staloženo sugerisao da je bolja varijanta da „pokaže zube“ i stavi do znanja da je tvrd orah koji ne kani da ustukne. Velika je vjerovatnoća da će se nasilnik pokolebati i povući u potrazi za lakšom metom. Iz mog prijatelja govori iskustvo, a ja vam prenosim njegove riječi. Nije da propagiram fight, ali ipak je rijetkost je da će osoblje neke škole zaštititi učenika kome se neki drugi „naklatio na kosti“. Ili će se sam suprotstaviti ili zatražiti pomoć unutar svoje obitelji, a podršku mu može dati i najbolji prijatelj.
Ja sam za dijalog (stvarno jesam), zbore i svi političari, ali ako se osvrnemo daleko unazad, još u pećinsko doba su na cijeni bili dreka, galama i snaga, pa tek onda topla riječ. Tako je ostalo i do danas.
Ipak vjerujem da nastavnici mogu podučiti mala bića raznim vrijednostima, razlikovati negativnu od pozitivne energije, ne držati u sukobu stranu i štititi učenika koji ima bolje ocjene samo zato što je razredna „vedeta“ npr., zaštititi one koji su na udaru ugnjetavača. Pričati im o tome kako koračati i šta cijeniti u životu izvan škole, a ne samo kruto se držati udžbenika. Kad će djelovati ako ne sad. Kasnije je sve to puno teže.
Sjećam se i sad kako mi je prijateljica, živi u Kopenhagenu, prije nekoliko godina pričala da se u njihovim školama djeca instruiraju kako da se ponašaju u različitim prilikama i situacijama, pa tako između ostalog, kad dobiju piće u kafiću ili diskoteci, odmah poklope čašu dlanom da im ne bi dok hodaju neko ubacio šta u čašu. Meni je tad to zazvučalo malo preradikalno, ali kako vrijeme ide sve više razumijem i respektujem dobre stare skandinavce i njihove škole.
I u razredu moje starije kćerke bude naguravanja i čuškanja, momci se potuku, budu povremeno grubi i prema curama. I cure se znaju zakačiti međusobno, ne nešto dramatično ali... Učiteljica ponešto vidi, puno više toga ne, ali su roditelji normalni i susretljivi pa se te krizne situacije ipak riješavaju. Zaista ne možemo reći da je diplomatija beskorisna. A prvačić je sa prvačićima. Oni se tek počinju hrvati sa slovima i nadam se da su neka prva međusobna koškanja još daleko na horizontu.
Definitivno je u društvu, svuda oko nas, puno sivih tonova i mislim da je jedan od recepata da našim školarcima u školi sačuvamo koliko toliko ružičast ambijent, taj da roditelji unutar razreda, a zatim škole budu u što čvršćim vezama, da razgovaraju i dogovaraju se. Da se druže. Dovoljno je da pomislimo za koga sve to činimo. Mi ćemo za njih uvijek biti tu. Neke stvari moraju i sami skontati. Imaju fore, a nadam se i mi.
Čitajte još tekstova Damira Dvornikovića:
Ako vam se sviđaju ovi tekstovi, pregledajte i Žohara u žitu:
... i mnoge druge.
Ko čita, ne skita!
